Svaka priča o životu je dobra priča

Darko Matić, ime koje se može vidjeti svugdje na web-stranici HPO-a. Sve je tekstove on sam napisao. Međutim, on ne može vidjeti osobe koje intervjuira, niti svoje tekstove na internetu. On je slabovidan, a već 12 godina ne vidi ništa. Iako mu se teško samom kretati, uvijek ima puno obveza.

„Ovdje sam na dva zadatka. Ja sam glasnogovornik HPO, a također sam i novinar Hrvatske televizije. Izvještavam o natjecanjima. "

On zaista ima puno obveza. Nekada je elegantno odjeveni glasnogovornik HPO-a, a nekada s mikrofonom u ruci ležerno vodi intervju negdje u Paraolimpijskom selu. Bez obzira što radi, Hrvati na vrijeme čitaju njegove izvještaje te mogu biti u tijeku sa svim što se hrvatskoj delegaciji događa u Pekingu.

Iako je Matić slabovidan, on s Paraolimpijade informira i one zdrave, koristeći njihove načine. Kad je riječ o njegovom načinu pisanja, on kaže:

„Postoji program na računalu koji čita ono što se vidi na ekrani, što mi pomaže u radu. Znači, kompjutor mi čita što pišem, svako slovo, čitav tekst. Tako mogu koristiti kompjuter bez ikakvih problema. "

Matić je radio kao novinar 30 godina i stekao bogato iskustvo koje mu pomaže u radu u HPO-a i nakon gubitka vida. Iako je postao glasnogovornikom, on ipak voli biti novinar.

„Pravim različite intervjue. Svaka priča iz života je dobra priča. Kad pravim intervju s hendikepiranim osobama, najviše me zanima kako sport njima pomaže u svladavanju teškoća, u odnosima s drugima. Također me zanima kako ispunjavaju svoju odgovornosti posebne i neovisne grupa društva. "

Po mišljenju Darka Matića, hendikepiranima ne treba sažaljenje nego poseban tretman. Ti ljudi moraju biti jaki te pokušati živjeti i raditi jednako kao oni zdravi.

Kako je Darko slabovidan, teško mu je samome se kretati i izlaziti. Ali on ima svojeg pomoćnika i prijatelja Enca.

„Enco je moj drugi pas. Prije osam godina sam dobio svog prvog psa za slijepe, ja sam ga zvao Lojd. I Lojd i Enco su veliki, ali dobroćudni. Lojd je sada u „mirovini", on je prestar da radi, ali mi smo zajedno proveli najteži dio u mom životu. Za mene, oni su puno više od psa, oni su mi prijatelji, pomoćnici, a u ovom najtežem periodu i moji najrođeniji. Bez njih ništa ne bih mogao, pogotovo ne biti ono što sam sada . "

No, u Pekingu je s Darkom netko drugi, na svakom koraku s njim se vidi jedan 17-godišnji mladić.To je Petar, Darkov sin. Petar je stidljiv dječak, ali se dobro razumije sa svojim ocem. U Pekingu i Petar ima novinarske obveze, pomaže ocu u vođenju intervjua. Također, on vodi oca po ulicama, on slika dok otac radi druge poslove, on je tonski snimatelj dok otac govori. Kad je riječ o sinu, Matić je rekao:

„ On je moj dobar pomoćnik u tehnici i komunikaciji. Dobro govori engleski jezik, već je završio srednju školu, izabrao je smijer inženjera računarstva. Ja sam jako ponosan na njega, zaista. Ako otvorite prvu stranicu HPO-a, sliku podizanja zastave je napravio moj Petar."

Možda Darko nikada neće vidjeti kako je profesionalna Petrova fotografija, ali sigurno vidi nadu u svom srcu.