Razorni potres u Venchuanu je prouzročio velike ljudske žrtve i materijalne gubitke. Pogibija bližnjih i razoreni domovi, neizbježno su doveli do psihičkih kriza kod postradalog stanovništva. Tijekom borbe za spašavanje života i eliminiranje posljedica potresa, kineske zdravstvene organizacije, lokalne vlade i mnoge državne organizacije su u pogođene krajeve poslale veliki broj psihologa i njihovih pomoćnika, kako bi postradalim stanovnicima blagovremeno ponudili psihološku pomoć. Tako je, u pokrajini Sechuan, obavljena psihološka pomoć koja je po obimu bila najveća od osnivanja nove Kine.
Na jednoj lokaciji za smještaj postradalog stanovništva u kotaru Beichuan našao se i jedan učenik drugog razreda srednje škole, po imenu Liu Kai, koji je pomagao u zbrinjavanju postradalih sumještana. Izgledao je psihički relativno stabilan, no prije nekoliko dana, kada je stigao ovdje, bio je u potpuno drugačijem stanju. O njemu volonter—psiholog Sun Qiang kaže:
„Na početku Liu Kai je bio uznemiren, nije mogao spavati, lice mu je bilo bezizražajno i često je šuteći dugo sjedeo na jednom mjestu."
Psiholozi koji su radili na ovoj lokaciji, podstakli su ga da ispriča svoje doživljaje, i kada su utvrdili njegovo psihičko stanje, predložili su mu da kao volonter počne pomagati postradalim sugrađanima. Nakon izvjesnog vremena, raspoloženje Liu Kaia se poboljšalo. On je rekao:
„Kada sam ispričao o svojoj sudbini i doživljajima ove katrastrofe, to mi je olakšalo dušu i postao sam raspoloženiji."
Psiholog Fen Chengzhi, koji radi na Trećem sveučilištu vojne medicine Kineske narodne oslobodilačke vojske, drugog dana nakon potresa je, u sastavu spasilačke ekipe, došao u područje pogođeno potresom. On je upoznao našeg dopisnika sa svojim radom:
„Naš posao je započeo onog trenutka kada smo u ruševinama našli prvog čovjeka. U tom trenutku smo se trudili na sve načine povratiti njegovu volju za životom i osjećaj sigurnosti da će biti spašen. Rad sa postradalim stanovništvom smo oragnizirali tako što smo odlazili kod njih, razgovarali s njima i podsticali ih da pričaju o svojim strahovima i strepnjama. Putem razgovora, koji su ljudi vodili između sebe, znali su da svako od njih ima svoje strahove, ali da će, kolektivno sudjelovanje u otklanjanju strahova, smanjiti njihove osobne traume. Ovaj psihološki postupak je postigao zadovoljavajuće efekte."
Prema nepotpunim podacima, trenutačno više od 50 psiholoških ekipa radi u krajevima pogođenim potresom. Pored toga, nadležne ustanove su uspostavile i otvorene telefonske linije za pružanje psihološke pomoći, a neke radiostanice su uspostavile posebne programe usmjerene na psihološko liječenje i njegu. Psihološke službe su stanovnicima pogođenim potresom podijelile brošure sa savjetima, kako brinuti o psihološkom zdravlju.
Psihološka obuka, osim postradalih stanovnika, proširena je i na članove spasilačkih ekipa. Profesor psihologije sa Pekinškog pedagoškog fakulteta Wo Jianchon spreman je da, na čelu jednog tima psihologa, pođe u pogođena područja. On kaže:
„Naš rad se treba usmjeriti ne samo na postradale, nego i na spasitelje—volontere, pripadnike vojske i specijalne policije, kao i na medicinsko osoblje, jer se kod njih također pojavljuju psihički problemi zbog emotivnog šoka, kojeg zadobivaju u bliskom susretu sa tolikom količinom bola i tragedije. Naravno u tu grupu spada i veliki broj novinara koji rade na terenu."
Kako se saznaje od stručnjaka, prvog tjedna nakon potresa ljudi su bili emotivno paralizirani, ali nakon tjedan dana i u naredna tri mjeseca oni će početi razmišljati o svemu što im se dogodilo, što će često dovoditi do negativnih emocija, uključujući strah, osjećaj krivnje, očajanje pa čak i želju za samoubojstvom. Sadašnji trenutak je najvažniji u pružanju psihološke pomoći, zato je potrebno da se ta vrsta pomoći pojača, kako radom stručnjaka, tako i volontera.
| • Vrijeme prolazi uz glazbu--sjećanje na proteklih 30 godina (1978-1988)-Glazba |
