Mjesto koje filozofija zauzima u kineskoj civilizaciji može se usporediti s onim religija u drugim civilizacijama. U davna vremena obrazovanje je bilo usko vezano uz filozofiju, odnosno bilo je prvo obrazovanje koje se stjecalo. Najvažniji školski udžbenici obuhvaćali su ČETIRI KNJIGE - Konfucijeve Analekte (论语, pinyin: Lun yǔ), Knjigu Mencija (孟子, pinyin: Mèng Zǐ), Veliko učenje (大学，pinyin: Da Xue) i Nauk o sredini (中庸，pinyin: Zhong Yong). One su ujedno i najvažniji tekstovi novog konfucijanizma ili neo-konfucijanizma.

Sve do danas, prvi udžbenik s kojim se djeca susreću u savladavanju znakova je „Klasik tri znaka" (三字经，pinyin: San Zi Jing), čiji naziv potječe upravo od rečenica metodički sastavljenih od tri znaka za bolji ritmički učinak i lakše usvajanje znanja. Knjiga je zapravo početnica koja počinje s rečenicom „Priroda čovjeka izvorno je dobra", jednom od temeljnih ideja Mencijeve filozofije.

Život Kineza prožet je starom filozofijom, pri čemu je vidljiv karakter kineske nacije. U ovoj seriji, vođeni klasičnim djelom „Kratka povijest kineske filozofije" Fenga Youlana, upoznat ćemo vas s duhom, izvorom i glavnim frakcijama stare kineske filozofije zabilježene u riječima i peru Konfucija, Mencija, Laozija, kao i budističkih ideja.

Duh kineske filozofije

Glavna struja u povijesti kineske filozofije može se nazvati duhom kineske filozofije. Da bi se razumjelo ovo duh, prvo moramo razjasniti pitanje koje većina kineskih filozofa pokušava riješiti.

Postoje razne vrste i stanja ljudi. Upravo zbog te raznolikosti, čovjek kao jedinka ima sposobnost doseći najvišu točku postignuća u svojim okvirima. Na primjer, onima, čija sfera interesa leži u praktičnoj politici, najviši oblik postignuća je pozicija visokog dužnosnika. Isto se odnosi i na područje umjetnosti, gdje je najviši oblik postignuća priznanje nekog kao velikog umjetnika. No, iako smo svi različiti, svi smo u svojoj suštini prije svega čovjek. Što je najviši oblik postignuća za koje je čovjek kao čovjek sposoban? Prema načelima kineske filozofije to postignuće jednako je onom mudraca ili sveca, a najveći uspjeh mudraca je identifikacija pojedinca sa svemirom. Ovo stajalište nameće pitanje nužnosti o napuštanju života, pa čak i negiranju života onih koji žele postići identifikaciju.

Prema nekim filozofima, upravo to je i potrebno. Buddha ističe kako je život korijen i vrelo bijede života, Platon tijelo poistovjećuje sa zatvorom duše, a neki taoisti smatraju ga izraslinom, tumorom, dok je smrt slamanje tog tumora.

Sve ove ideje predstavljaju pogled koji podrazumijeva odvojenost od onoga što bi se moglo nazvati isprepletenom mrežom materijom korumpiranog svijeta. Stoga, ako mudrac želi doseći najviše postignuće mora napustiti društvo, pa čak i sam život. Samo na taj način može postići istinsko oslobođenje. Ovakav pravac filozofije poznat je i kao "onosvjetovna" filozofija, filozofija drugog svijeta.

Postoji i druga vrsta filozofije koja naglašava društvo, ljudske odnose i društvena pitanja.

Ovaj pravac govori samo o moralnim vrijednostima, ne može ili ne želi govoriti o onima super-moralnim. Općenito je opisana kao "ovosvjetovna". S točke gledišta ovosvjetovne filozofije, onosvjetovna je previše idealistička, nepraktična i pomalo negativna. S točke glediša filozofije "onog svijeta", ovosvjetovna filozofija je previše realna i površna. To može biti pozitivno, no isto tako može biti i kao brzo hodanje čovjeka koji je krenuo krivim putem: što brže hoda, to je dalje od pravog puta.

Ovosvjetovno i onosvjetovno stoje jedno naspram drugog kao i realizam i idealizam. Zadatak kineske filozofije je ostvariti sintezu iz ovih antiteza. To ne znači da će se one jednostavno ukinuti. I dalje su postojane, no sastavljene u sintetičkoj cjelini. Kako se to može postići? To je pitanje koje kineska filozofija pokušava riješiti. Ono predstavlja duh kineske filozofije.

Prema kineskoj filozofiji, čovjek koji ostvari tu sintezu, ne samo u teoriji nego i u djelu, razborit je, mudrac. On je i ovosvjetovan i onosvjetovan. Duhovno postignuće kineskog mudraca jednako je postignuću svetaca u budizmu i zapadnoj religiji. Međutim, kineski mudrac nije onaj koji nema dodira s poslovima ovog svijeta. Njegov karakter je opisan kao onaj koji je "pun razboritosti unutra i kraljevski izvana". Drugim riječima, kao netko tko posjeduje duhovnu unutarnju snagu i istovremeno funkcionira u društvu.

Budući da je karakter mudraca, prema kineskoj tradiciji, unutarnja razboritost i kraljevsko držanje izvana, zadaća filozofije je omogućiti čovjeku da razvije upravo takav karakter.

Ovo zvuči kao Platonova teorija filozofa-kralja. Prema Platonu, u idealnom stanju, filozof bi trebao biti kralj, odnosno kralj bi trebao biti filozof. A da bi postao filozof, čovjek mora proći dugo razdoblje filozofskog učenja prije nego što se njegov um može transformirati iz svijeta promjenjivih stvari u svijet vječnih ideja. U skladu s tim je prema Platonu, kao i prema kineskim filozofima, zadaća filozofije omogućiti čovjeku da ima karakter "razborit iznutra i kraljevski izvana". Međutim, s Platonove točke stajališa, u trenutku kada filozof postaje kralj, on to čini protiv svoje volje. Drugim riječima, on je prisiljen na to i za njega to predstavlja veliku žrtvu.

Drevni kineski taoisti također dijele slično stajalište.

Postoji priča o mudracu koji je, kad su ga ljudi jedne države pitali da postane njihov kralj, pobjegao i sakrio se u špilji u planinama. Ljudi su ga našli te prisilili na ovaj težak zadatak. Tu nailazimo na sličnost između Platona i drevnih taoista, koja također pokazuje karakter onosvjetovnog u taoističkoj filozofiji. Slijedeći važnu tradiciju kineske filozofije, neo-taoist Kuo Hsiang u trećem stoljeću revidirao je ovu točku.

Prema konfucijanizmu, mudrac je također obavezan nositi se sa svakodnevnim društvenim pitanjima u ljudskim odnosima. Ovaj zadatak čini upravo suštinu usavršavanja njegove osobnosti, i on ga obavlja ne samo kao građanin društva već i kao građanin svemira. On mora osvijestiti svoju ulogu građanina svemira, kako ga je Mencije nazvao, inače njegovo djelovanje ne bi imalo super-moralnu vrijednost. Ako ima priliku postati kraljem, rado će služiti narodu, i tako obavljati svoju dužnost kao građanin društva i građanin svemira.

Prevela: Helena

Uredila: Tereza