3. Kineski otpor protiv japanske agresije snažno je ograničio strategiju te zemlje i učinkovito podržao borbu SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije

''Naš neprijatelj je neprijatelj i cijelome svijetu. Kineski otpor jest i svjetski otpor.'' - izjavio je svojedobno Mao Ce-tung govoreći o veličanstvenom kineskom otporu protiv japanske agresije uopućujući na to kako on nije bio stvar samo Kine ili  Istoka, nego i svijeta u cjelini.

Tijekom borbe protiv fašista sve zemlje na svijetu podržavale su jedna drugu. Svijet je podržavao Kinu te je s druge strane i ona podržavala njega. Trajni otpor kineskog naroda snažno je ograničio širenje japanskih snaga odnosno njihovih strategija usmjerenih prema sjeveru, jugu, zapadu te savezničkim snagama. Kina je tako učinkovito podržavala borbe SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije.

Japanska ''sjeverna strategija'' uključivala je napad na SSSR preko Kine koja je prije toga trebala biti napadnuta i osvojena. No, zbog ustrajnog otpora Kine, Japan je morao dovesti većinu vojnih snaga na kinesko bojište te nije mogao napasti SSSR te u konačnici provesti ''sjevernu stategiju''. U lipnju 1941. započeo je rat između SSSR-a i Njemačke. Sovjetski savez usmjerio je svoju borbu protiv njemačkih napada čime je pružena najbolja prilika za spomenutu strategiju koju je planirao Japan. Tadašnji japanski ministar vanjskih poslova predložio je provođenje napada zajedno s Njemačkom. No, japanski načelnik stožera je to odbio jer je prema njegovu mišljenju Japan trošio mnogo energije na kineskom bojištu. 

U prosincu 1942., vojske SSSR-a i Njemačke vodile su žestoku bitku kod Staljingrada. Njemačka je molila Japan da krene s napadom što je odbijeno zbog gore spomenutih problema. Nijemci su još mnogo puta nakon toga uputili istu molbu no Japan ih je sve redom odbijao. SSSR se branio od napada i na istoku i zapadu te se morao snažno boriti kako bi pružio otpor njemačkim fašistima do konačne pobjede. Istovremeno je otpor Kine savez između Japana i Njemačke učinio nemogućim što je veliki dokaz kineskog doprinosa saveznicima u borbi protiv antifašizma.

SAD, Velika Britanija i druge zemlje borile su se protiv japanske ''južne strategije'', odnosno zauzimanja Jugoistočne Azije te područja Jugozapadnog Pacifika. 1939. kada je Njemačka napala Poljsku, Velika Britanija i Francuska okrenule su se prema sukobu s Njemačkom te nisu mogle previše obraćati pažnju na ono što se događalo na Istoku čime je Japan dobio šansu za provedbu svoje strategije. S obzirom da nije mogao otići iz Kine Japan je 4. rujna proglasio svoje ''nesudjelovanje'' u ratu u Europi.

U svibnju i lipnju 1940., Njemačka je pobijedila britanske i francuske savezničke snage. Francuska se predala, britanska vojska povukla se na otok, a SAD je oslabljen nastavio borbu protiv Njemačke. Iz tog razloga su Jugoistočna Azija i Pacifik postali područja sa slabom obranom. 26. srpnja iste godine japanska vlada je odlučila staviti ''južnu strategiju'' na svoj dnevni red, no zbog otpora u Kini navedena strategija nije se dugo vremena mogla provesti. 

Tijekom rata na Pacifiku Kina je pružila snažnu podrušku SAD-u. U veljači i ožujku 1942. japansko zapovjedništvo  raspravljalo se o sprečavanju protunapada SAD-a iz Australije. Mornarica je smatrala da samo zauzimanje tog kontinenta može spriječiti protunapad SAD-a, a za to je bilo potrebno mnogo vojnih snaga koje su se nalazile u Kini. Na početku 1943., japansko pacifičko bojište pretvorilo se u stratešku obranu zbog čega je bio potreban veliki broj pješadije koja se i dalje nalazila u Kini što je pružilo dobru priliku za protunapad SAD-a na Pacifiku. Zahvaljujući kineskom otporu američka vojska je mogla uspješno izvoditi protunapade te ostvariti pobjedu u ratu na Pacifiku. 

Japanska ''zapadna strategija'' se ticala napada na Indiju i Indijskom oceanu povezivajući se s vojskama Njemačke i Italije kako bi se u konačnici krenulo prema SAD-u. U proljeće 1942. njemačka vojska napala je i porazila britansku na sjeveru Afrike. Njemačke snage su u svibnju iste godine ušle u Egipat. Pobjeda njemačke vojske natjerala je Japan da iznese plan ''zapadne strategije''. 

Japansko zapovjedništvo je smatralo da tu zemlju treba povezivati s Njemačkom i Italijom te ući na zapadno područje Indijskog oceana. 11. srpnja iste godine njihova vojska odlučila je premjestiti svoj ratni fokus s Pacifika na Indijski ocean. No zbog zadržavanje japanske vojska na kineskom bojištu ''zapadna strategija'' nije mogla biti provedena, odnosno Japan se nije mogao povezati s vojskama Njemačke i Italije na srednjom Istoku.

Učinkovitost u zadržavanju snaga na kineskom bojištu pokazuju kako je ono bilo najvažnije azijsko, a ujedno i svjetsko bojište protiv fašista.