U današnjem Iranu iz prtljažnika gotovo svakog automobila može iskočiti jedan jednostavan piknik. [Fotografija/China Daily]

U mnogim predodžbama (i u mnogim filmovima) veliki trgovački putevi od Istoka do Zapada ispresijecani su s karavan-sarajima, stanicama izgrađenim svakih 30 kilometara, tj. na udaljenosti koju natovarena deva može proći u jedan dan. Moderni putnici na Putu svile i danas mogu vidjeti primjerke tih karavan-saraja kako još uvijek stoje, uključujući jedan izuzetno ugodan koji se nalazi uz veliku tržnicu u Esfahanu.

Ove prostorije, izgrađene od cigala od sušenog blata, koje okružuju unutarnje dvorište, bile su mjesta razmjene dobara i priča, a također su bila namjenjana dijeljenju pažljivo umotane hrane s lokalnim stanovnicima koji su mogli ponuditi svježe namirnice i meso.

Novija verzija te tradicije još uvijek preživljava na modernoj cesti - tamo gdje su na travu izbačeni perzijski tepisi, tamo se nalazi i piknik. U parku kraj rijeke, kojeg sam posjetio pred par godina, bili su raštrkani po zemlji kao mirni otočići čiji stanovnici mirno ispijaju čaj. Na drugoj strani grada na rubu Trga imama Homeinija bili su zgusnuti kao sardine.

No za većinu Iranaca koji putuju cestom nema potrebe čekati formalnu destinaciju. Uz bilo koju cestu, u sjeni usamljenog stabla ili stisnuti na sredini sunčane autoceste, putnici šire svoje šarene tepihe i sjedaju na lagani obrok.

"Dobrodošao na osovinu piknika." rekao mi je moj nasmijani vodič za vrijeme putovanja u Esfahan 2008. Bila je to dugovita aluzija na slavan opis Irana kao "osovine zla" američkog predsjednika Georgea W. Busha.

Ispred nas obični Iranci su izvaljeni grickali hranu, naizgled potpuno nesvjesni bilo kakvih političkih vjetrova. Moj vodič je izvadio svoj tepih iz prtljažnika. Žuto-plavo platno od janjeće vune činilo se dovoljno veliko da dvoje putnika odmori s Nescafeom i grickalicama.

U kulturi koja cijeni gostoljubivost, skromna osoba može procvjetati. Ranije smo svoj piknik podijelili i s ljudima kao što je Hossein, sramežljivi mladić u malom selu koji je želio vježbati svoj engleski, a kojeg je govorio s misterioznim indijskim naglaskom. Kasnije na putu za Teheran sjeo je na klopu na osjenčanoj strani benzinske stanice sa suputnicima iz automobila, svi odreda novi prijatelji.

Prema legendi, Kir Veliki, nakon pobjede u velikoj bitci na travnjacima Pasargadae kojom je začeto Perzijsko carstvo, odmah je iznio ručak i za pobjedničke Perzijance i za poražene Medijce. Bila to istina ili ne, tradicija duga 2500 pokazala se postojanom.

Za moderne Irance gotovo svako putovanje na cestama znači da se mora spakirati barem kruh i sir, malo voća i krekera, kaže Rahman Mehraby s turističke web stranice Destinationiran.com.

Ako se u prtljažniku slučajno nađu roštilj na plin i hladnjak, kao što to često biva, "spontani" piknik često se pretvara u pravu kebab zabavu.

"Postoji izreka da je bolje putovati s nadom nego stići na odredište." kaže Ali, kompjuterski inženjer koji uživa u dugom vikendu u Esfahanu sa svojom ženom Sarom, nasjeckanom janjetinom, jogurtom, krastavcima, rajčicama i kriškama dinje.

"Kad putujemo automobilom s našim piknikom, uvijek putujemo s nadom." dodaje.