"Za mene bi bilo nemoguće složiti se sa stavom da ne možemo ispuniti naš veliki gospodarski razvojni cilj ove godine." rekao je kineski premijer Li Keqiang tijekom dvosatne medijske konferencije na kraju godišnje sjednice vrhovnog zakonodavnog tijela ove zemlje Svekineskog narodnog kongresa. Spomenuti ciljani rast za 2016. iznosi između 6.5 i 7 posto, što je prvi put u zadnjih nekoliko desetljeća u povijesti kineskog gospodarstva da je postavljena neodređena brojka.
Ono što je predmet kontroverze jest hoće li kinesko gospodarstvo nastaviti bilježiti snažno širenje u vrijeme velike međunarodne nesigurnosti i jakih domaćih negativnih trendova. Neki ekonomisti vjeruju da je usporavanje u kineskom gospodarstvu potrebno ili čak neizbježno u postupku strukturalne reforme: bankrotiranje neprofitabilnih poduzeća, zatvaranje tvornica opterećenih prevelikim kapacitetom, otpuštanje viškova radnika, rezanje razina vladinog duga, itd.
Oni su u pravu u smislu da se kinesko gospodarstvo nalazi u ključnoj etapi reforme, koja se zapravo više radi o rebalansu. Kina transformira svoj gospodarski model od oslanjanja na izvoz i velika ulaganja u onaj koji se fokusira na uslužni sektor i domaću potrošnju. Smatra se da drugi model nudi stabilan i dugoročan rast, dok je posao izvoza trenutno u nevolji dok se ostatak svijeta još uvijek bori s problemima od krize u 2008.
Uravnoteženje je također potrebno u regijama s drugačijim gospodarskim učincima. Na primjer, s jedne strane na sjeveroistoku Kine tzv. "hrđavi pojas" pati zbog sve manjeg stanovništva, kao i teške industrije koja se bori s problemima. S druge strane, imate regije poput grada Chongqinga koji je prošle godine zabilježio impresivan gospodarski rast od 11 posto, dok je nacionalni prosjek 6.9 posto.
Bliži pogled u razne sektore također daje različite slike kineskog gospodarstva. Kao što je istaknuo premijer Li, neke industrije, poput interneta i online kupovine cvjetaju kao i prije, dok su druge, poput industrije čelika i ugljena, pune zombi-tvrtki: gotovo mrtve, no još rade. Rješavanje zombija te istovremeno dodatno poticanje rastućih sektora zahtjeva pažljivo osmišljenu politiku balansiranja.
Sumnja u rast kineskog gospodarstva također potječe od padova na burzi krajem prošle godine i stabilnosti u vrijednosti nacionalne valute renminbija. Zabrinutost je na kraju vezana za upravljanje gospodarskom tranzicijom od strane kineskog vodstva, što se smatra ključnim dijelom nadvladavanja tzv. zamke srednjeg dohotka. Kina u sljedećih pet godina, odnosno tijekom 13. petogodišnjeg plana, mora održati svoj gospodarski rast na prosječnih 6.5 posto kako bi ostvarila svoj dugoročni cilj udvostručenja BDP-a po glavi stanovnika u razdoblju od 2010. do 2020.
Govoreći pred svjetskim medijima, premijer Li Keqiang je izrazio svoju uvjerenost da "reforme i razvoj nisu u sukobu", dodajući kako će "nastaviti dalje s rezanjem prekapacitiranosti, istovremeno osiguravajući da nema velikih gubitaka radnih mjesta".
Jedan o poznatih ekonomista s kojim sam razgovarao rekao je da se kinesko gospodarstvo svakako suočava s izazovima poput prekapacitiranosti i velikih dugova lokalnih vlada. No također je istina da gospodarstvo nije ni blizu u tako lošem stanju kako sugeriraju naslovnice svjetskih medija.
Uz izuzetno visoku stopu štednje i najveće svjetske rezerve stranih valuta, Kina ima prostora i alata da se suoči s gospodarskim rizicima. Ako se usporede kineski fiskalni i monetarni resursi s onima u Europi ili Sjedinjenim Američkim Državama, čije su kamatne stope gotovo nula, Kina je u mnogo boljem položaju da održi brzo gospodarsko širenje dok nastavlja produbljivati strukturalne reforme.
Međunarodni monetarni fond predvidio je da će kinesko gospodarstvo u 2016. porasti za 6.3 posto. Ako je to slučaj, nema puno razloga da Kina ne postigne ciljani raspon od 6.5 do 7 posto.
Osim toga, teoretski govoreći, ideja da je kratkoročno usporavanje neizbježno u zamjenu za dugoročan rast zapravo ne drži vodu. Gledajući kinesko gospodarsko čudo u prošlim desetljećima, rast je uvijek postizan zajedno s reformama i otvaranjem. Razlika možda leži u tome iz koje je regije ili sektora rast stigao i gdje se reforme primjenjuju.
