Peking je prošlog tjedna posjetio poznati hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina koji je u kinesku prijestolnicu stigao na poziv Centra za proučavanje civilizacija pri sveučilištu Capital Normal.
 
Profesor je tako imao prilike upoznati se s radom ovog centra koji se od jeseni usmjerio na proučavanje Srednje i Jugoistočne Europe, a također je tamošnjim studentima održao trodnevno predavanje pod nazivom ˝Povijest Jugoslavije u četiri rata˝.
 
Zanimljivo je da je naslov jedne od njegovih najvažnijih knjiga o jugoslavenskoj vanjskoj politici ˝Socijalizam na američkoj pšenici˝ došao upravo iz Maove kritike Titovog primanja pomoći od SAD-a. Jakovina je također autor pogovora knjizi Johnatana Fenbyja ˝Povijest suvremene Kine˝, objavljene uoči Olimpijskih igara u Pekingu 2008,. u kojem navodi nekoliko zanimljivih anegdota o oscilirajućim odnosima bivše Jugoslavije i NR Kine.
 
S pročelnikom Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta i najpoznatijim hrvatskim stručnjakom za razdoblje Hladnog rata razgovarali smo o najvažnijim temama koje ovih dana zaokupljaju Kinu i svijet – dvjema zakonodavnim sjednicama održanim u Pekingu, kao i o akademskoj suradnji između hrvatskih i kineskih sveučilišta.

Kako biste komentirali ove dvije sjednice (Svekineskog narodnog kongresa i Svekineskog narodnog političkog savjetodavnog vijeća) koje se trenutno odvijaju? Osobito me zanima kako vi kao povjesničar Hladnog rata promatrate na kinesku ideju multipolarnog svijeta koji oni trenutno jako promoviraju?

Ja mislim da, kad se govori o multipolarnom svijetu, oni, s jedne strane, kucaju na otvorena vrata. Mi sasvim sigurno u ovakvom svijetu nismo više u poziciji s jednom velikom silom kao što je to bilo tijekom '90-tih godina. Međutim to još uvijek ne znači da ta multipolarnost ima jednako važne i jednako moćne centre. Imate Rusiju koja se još uvijek u nekim područjima može ponašati kao velika sila. I imate Kinu koju doista sada cijeli svijet promatra. S druge strane, mi još uvijek imamo veliki ˝gap˝ između najrazvijenije zapadne zemlje, brzorastućih, s relativno mladom populacijom Sjedinjenih Država i drugih sila koje su pretendenti, odnosno regionalne ili globalne sile, ali ne tako moćne kao Sjedinjene Države. Mislim da ćemo u narednom razdoblju gledati u kojem će se to smjeru razvijati.

To u velikom dijelu ovisi i, ako hoćete, o rezultatima novog petogodišnjeg plana. Ako novi petogodišnji plan uspije Kinu ravnopravno razviti i ako se uspije u Kini potpuno eliminirati siromaštvo i napraviti tako velika srednja klasa, što su sad najavljivali, onda možemo pretpostaviti da Kina neće biti samo regionalni centar ili jedan od centara svijeta, što će sigurno ostati zbog velikog teritorija i stanovništva i da se rast uspori. Ali ako uspije u onom što žele sad u petogodišnjem planu onda bi ona mogla početi konkurira na drugi način. Npr. da Kina postane model za zemlje koje gledaju kojim putem dalje u svijetu danas, gdje je još uvijek zapadni model taj koji je najprivlačniji.

Što još očekujete od sjednica?

Ovaj Put svile, ili kako ga ovdje zovu Jedan pojas jedan put, je zanimljiv jer doista svima može biti od koristi, ne samo Kinezima nego i svima kroz koje taj put prolazi. No da biste imali normalan put morate imati sigurnost na cijelom tom putu, a ta sigurnost znači više od pola svjetske kugle, pogotovo kroz potencijalne neuralgične točke s velikom muslimanskom populacijom i sl. S te strane to bi moglo biti vrlo korisno i mislim da bi on bio vrijedan pomoći i u civilizacijskom smislu i u sigurnosnom smislu i naravno u gospodarskom smislu. I tom smislu ja vidim velike pluseve za sve nas, pogotovo ako bi taj put završavao u luci Rijeka to bi bilo sjajno... ali nisam baš siguran (smijeh).

Osvrnimo se malo na akademsku suradnju. Čemu se nadate u akademskoj suradnji između Kine i Hrvatske, ali i zemalja u regiji?

Nastavljajući se na ono što sam ovdje vidio da su oni jako zainteresirani za sve strane zemlje i da se vole baviti stranom poviješću, ja mislim da bi to bilo jako korisno. Mogli bi i nama pomoći, da ne moramo pokrivati samo hrvatsku povijest, da možemo pokrivati i širi prostor. Širi od prostora bivše Jugoslavije, ali najmanje to.

Ja bih volio da se s hrvatske strane takvi slučajevi grabe s obje ruke, i nogama i zubima, i da se ne ispuštaju, a ne da si mi pomalo katkad ponašamo tako kao da imamo jedno obilje sila koje nas čekaju i samo trebamo razmotriti gdje bi nam to u kojem trenutku bilo pametno. Nažalost, mi nismo u takvoj situaciji i zbog toga bi bilo i još korisnije da ovu suradnju nastavimo.

Da ne spominjemo koliko to može koristiti za proširenje vidika. Naprosto vidite sasvim jedan drukčiji svijet, daleki svijet, mitski svijet itd. Mislim da je u tom smislu to silno korisno. Mislim da od dolaska bilo koga kod nas također može biti samo korist.

Mislite da ovdje na Sveučilištu ima dosta zanimanja za našu povijest?

Mislim da bi u sklopu te njihove ukupne ideje 16 zemalja Srednje i Jugoistočne Europe mogli biti zanimljivi, da je Hrvatska zemlja iz koje mogu pokriti ne četiri, nego 20 milijuna stanovnika. To ne znači ne dati prostora ikome drugom, no ako mi možemo tu ući s jednom ili s obje noge, ja ne vidim zašto ne.

Kao netko tko se bavi svjetskom poviješću mislim da je silno važno pokušati pokazati da ne možete razumjeti svijet tako da ga promatrate sa Sljemenskog televizijskog tornja i smatrati da je dovoljno to što se vidi sa Sljemenskog tornja, niti da tako možete razumjeti i Hrvatsku, a kamo li malo širi prostor. Mislim da nam Kinezi isto u tome mogu pomoći.

Prof. Jakovina se za kraj zahvalio kineskim domaćinima, pomoćniku direktora centra Zvonimiru Stopiću i svima u Centru za proučavanje civilizacija koji su pomogli organizirati njegovu prvu posjetu glavnom gradu najmnogoljudnije zemlje svijeta.

Tvrtko Jakovina sa zamjenikom direktora Centra za proučavanje civilizacija pri Capital Normal University u Pekingu Liu Wenmingom, pomoćnikom direktora Zvonimirom Stopićem i direktoricom ureda Li Jiajun.