"Mali iz Varoša", uz Get (složili bi se Splićani) najstariji dio Splita od kud dolaze "oni fetivi", 2012. godine ostavio je taj "najlipši grad na svitu" i zamijenio ga za jug Kine. Nedavno smo sjeli s Domagojem Jurićem, 30-godišnjim teniskim trenerom u Šangaju, koji svoj trnovit put do uspjeha još uvijek prolazi. I sanja veliko i za Kinu i za Hrvatsku.

Šangaj je možda najbolja odluka u mom životu dosad

"Nakon sedam punih godina u Splitu u jednoj velikoj teniskoj akademiji, gdje sam kao trener ostvario velike rezultate, htio sam malo više međunarodnog iskustva, ali i bolju financijsku situaciju sutra," objasnio nam je Domagoj svoj prvotni motiv odlaska iz Lijepe naše. "Kod nas je situacija, što se tiče tenisa, fenomenalna. No, financije je bilo teško uskladiti. A i htio sam ostvariti i karijeru na svjetskoj razini. Tako se poklopilo da je jedan Australac, koji ima tvrtku ovdje u Šangaju, popratio moje rezultate kao trenera u Hrvatskoj i pozvao me 2011. Viza se brzo sredila i u veljači 2012. bio sam tu."

Nakon samo dvije godine Domagoj je otvorio svoju tvrtku pod nazivom "Split1700 tenis", koji nije nimalo slučajan. "Split je grad u mom srcu. Ja sam Dalmatinac, a Split je za nas Splićane 'najljepši i najveći grad na svijetu'. Split je ime moga grada. Split je star 1700 godina. Mi smo Splićani jako ponosni na naš grad i starost tog grada. Ja sam rođen u centru grada, u Varoši i nama Split jako puno znači. Split, Hajduk, more... Tako da sam morao svoju tvrtku nazvati Split1700."

Za sada Domagoj svoju tvrtku vodi sam, a velika mu je podrška njegova supruga Tina, također Splićanka. Ima nekoliko trenera koji mu s vremena na vrijeme dođu pomoći, no glavnu riječ vodi on. Domagoj nam je također otkrio kako radi na tome da dovede trenere koji će raditi zajedno s njim. "Plan je 2016. dovesti trenera koji će biti glavni trener zajedno samnom. Mislim da trener, koji će doći, mora u najmanju ruku biti kvalitetan kao ja ili bolji."

Kini treba raznolikost terena

Iako je Hrvatska mala zemlja, imena hrvatskih tenisača poznata su diljem svijeta. Kina je, s druge strane, na svjetsku scenu uspjela dovesti za sada samo Li Na, koja je osvojila US i Australian Open. No, s njom je porastao i interes za taj sport među Kinezima.

"Mislim da su u Kini prednost objekti čega sigurno nedostaje Hrvatskoj. To je velika prednost Kine," objašnjava Domagoj sliku kineskog tenisa u odnosu na hrvatski na temelju vlastitog iskustva. "Rezultati idu više na stranu europskih tenisača, odnosno hrvatskih. Kinezi igraju jedan stil igre, a to je brzo i nisko preko mreže radi podloge. U Europi se igra na zemljanoj podlozi, tvrdoj, travnatoj, gdje već kao djeca uče različite stilove igre koji im sutra pomažu u profesionalnom tenisu. A Kinezi igraju samo na jednoj podlozi, a to je 'hard core'. To je jako brza podloga, koja te tjera da igraš brzo i nisko. Na profesionalnom nivou, onaj koji ima više varijacija u igri pobjeđuje." I to je jedan od ciljeva Domagoja kao trenera. Naučiti Kineze kako "odigrati poen".

Xu Shilin smatra se budućom nadom Kine, a Domagoj je na kratko bio i njezen trener. "Mislim da je Xu Shilin jako talentirana, mislim da je to igrač s velikim sposobnostima. Velikim srcem, brze ruke. Mislim da može osvojiti i više Grand Slamova u budućnosti. A, da bi to osvojila mora imati jednog starijeg, iskusnijeg trenera, koji je to već prošao s nekim svojim igračima. Mora biti jedan na jedan privatno s trenerom, ne puno po akademijama."

Razlike u svijetu tenisa nisu samo u načinima igre, već pomalo i kulturološke. Kinu još uvijek, za razliku od zapada u kojem dolazi do ne baš povoljnih promjena u odnosima tenisača i trenera, krasi disciplina. "Trenutno se u svijetu događa jedna mala promjena. Recimo, ja sam igrač, ti si trener. Ja vodim glavnu riječ jer tebi plaćam, dok to u Kini za sada i dalje ne postoji. Trener je glavna vertikala. Kad trener govori oni spuštaju glavu dolje i slušaju, pozdravljaju vojnički, što ja smatram jednom velikom osobinom i što omogućava meni, kao treneru, da lakše obavljam svoj posao. I to je prednost kineskih tenisača."

"Nenadu Ančiću i Vedranu Martiću zahvalan na onome što jesam"

Na spomen Splita i tenisa, prva misao je Goran Ivanišević. Međutim, suprotno nekom našem uvjerenju, Domagojeva ljubav za tenisom dogodila se spontano 1993., prije slavnog Ivaniševića, s prvim dodirom loptice i reketa u tadašnjem tenis klubu Heliks. Ljubav je s godinama rasla pod utjecajem ljudi na tom putu. Njegovom prvom kondicijskom treneru, Ukrajincu Olegu Samirazeu (danas pokojnom), vjerojatno se mogu pripisati prve zasluge Domagojevog današnjeg odabira karijere trenera, koji ga je, kako naš sugovornik naglašava, vodio na jedan predivan očinski način. "Ja sam s 15 godina to osjetio i već sam tada htio biti trener. Ispred ogledala sam zamišljao kako ja vodim treninge. Ne znam zašto, ali od djetinjstva moja želja je bila da vodim nekoga, da ja napravim nekog tenisača."

Međutim, najveće zasluge u svemu postignutom Domagoj pripisuje dvojici velikama hrvatskog tenisa - Nenadu Ančiću, bivšem treneru Maria Ančića i Vedranu Martiću, jednom od bivših trenera Ivaniševića "Mislim da je (Goranov)´Wimbledom samo rad, rezultat dugogodišnjeg rada s Vedranom Martićem," napominje Domagoj. Ančić i Martić Domagoju u životu znače puno više od tek prolaznika na putu uspona. "To su dvije osobe koji su moji mentori, koji su mi punih sedam godina besplatno omogućavali da učim od njih, sustavno iz dana u dan. Nenad Ančić je bio i moj trener kad sam bio dijete. Ja sam s njim ostvario najbolje teniske rezultate. Od njih sam naučio sve što mogu naučiti o trenerskom poslu. Oni su prenijeli to tenisko znanje, koje ja danas koristim na terenu i van terena s ljudima, s igračima... Oni su mi pomogli da dođem u Kinu, dali su mi za kartu. Njima ću biti zahvalan do neba. Takvih malo ima na svijetu. Radi njih sam tu gdje jesam."

"Potrudit ću se da kineska djeca imaju što bolje rezultate"

Danas Domagoj trenira i Kineze i strance u Šangaju. Jezična barijera ne postoji, iako mu je znanje kineskog jezika vrlo oskudno. "Kineski je za sada meni nemoguć. Ali bolji sam, bolji negoli kad sam došao," kroz smijeh nam je objašnjavao Domagoj. Svi njegovi igrači pričaju engleski, osim 18-godišnjeg Zhoua Shenga Haoa, čije bismo ime mogli, prema riječima našeg simpatičnog sugovornika, uskoro čuti i na svjetskoj razini.

Jednog dana Domagoj namjerava proširiti svoje znanje i sposobnosti i na druge dijelove Kine, no prije svega sanja o jednom svom objektu s 3-4 terena, umjesto nekoliko iznajmljenih među kojima danas žonglira u obavljanju svog posla.

Nakon osobnog kontakta s Domagojem, možemo reći da on tenis punim plućima diše i živi. "Želim reći da ono što sam imao u Hrvatskoj, u Splitu tih sedam godina, kada sam radio kao trener, tu jednu brigu o igračima, vođenje igrača na pravilan način, sustavna briga o igraču, na terenu, van terena, škola, cura... Znači, maksimalnu brigu - to želim ovdje ostvariti. Da igrači znaju tko im je trener. Da se radi samo za dobrobit njih i njihova napretka. Svaku loptu koju udare da udare s preko 100 posto koncentracije, gdje postoji ne strah nego briga, kako njihova tako i moja, u svakom udarcu. Smatram da samo tako igrači mogu napredovati. To nedostaje ovdje u Šangaju. Briga o samom igraču, a ne briga o novcu. To je ono što želim ostvariti, to mi je cilj. Napraviti igrače. "

Uredila: Tereza