Miloš Hrstić, hrvatski trener s ukupno deset godina radnog iskustva u Kini, od nedavno se opet nalazi u ovoj najmnogoljudnijoj zemlji. No, ovaj put kao "generalni trener" školskog nogometa u gradu na sjeveru Kine, Baotouu, u Autonomnoj pokrajini Unutrašnja Mongolija. Na temelju dosad prikupljenog iskustva na terenu, kineskim medijima iznio je svoje mišljenje o kineskom juniorskom nogometu. [Nova titula Miloša Hrstića: generalni trener školskog nogometa kineskog grada Baotoua]
Ovaj nekadašnji reprezentativac bivše Jugoslavije smatra kako kineski učenici prije svega imaju previše školskih sati, a premalo vremena za treninge i još manje prilika za utakmice.
"Dovoljno vremena i bogato iskustvo u utakmicama neophodan je proces u razvoju juniorskih igrača."
Hrstić je za primjer uzeo sustav u osnovnim i srednjim školama u Europi, gdje učenici sjede u školskim klupama od 8 do 13 sati, a nakon toga idu u različite klubove za vježbanje i trening. Na primjer, djeca koja su zainteresirana za nogomet, priključuju se nogometnim klubovima te prosječno odigraju 30-40 utakmica školskih liga godišnje. Njihovi nastupi otvaraju im mogućnost prolaska u ligu na višoj razini, pa čak i onu profesionalnu.
"Utakmica je jedino mjerilo za procjenu talenata. Kroz utakmice se vježba reagiranje na psihološki pritisak koji se ne može postići treningom. Na primjer, neki igrači ne mogu imati dobre rezultate u nastupu pod velikim pritiskom, stoga takvi igrači mogu igrati samo prijateljske utakmice," objasnio je Hrstić, koji isto tako predlaže da bi se početnicima u nogometu trebala osigurati barem tri treninga tjedno. U školama u Unutrašnjoj Mongoliji u ovom trenutku mladi igrači imaju priliku za samo jedan trening ili nogometni sat, što je daleko od dovoljnog.
Prema napisima u lokalnim medijima, vlasti Unutrašnje Mongolije osmislile su novi plan tečaja za školski nogomet, prema kojemu bi učenici prvog i drugog razreda imali četiri sata tjelesne kulture tjedano, a od toga jedan sat bi bio nogometni sat. Učenici od trećeg razreda osnovne škole do trećeg razreda seniorske škole imali bi tri sata tjelesne kulture, a jedan bi bio nogometni sat. Od postojeće četiri školske pokrajinske lige, najveći broj odigranih utakmica imao bi tim koji bi dogurao do viceprvaka "Kupa predsjednika", a i to je samo oko 30.
"Baš kao i drugi sportovi, nogomet bi bio dio školskog obrazovanja, a obrazovanje ne bi bilo samo kulturni sat," smatra Hrstić. Isto tako smatra kako bi, putem školskog nogometa, privučeni bili učenici koji su strastveno zainteresirani za nogomet, a time bi se povećao i broj nogometnog stanovništva. Nadalje, iskustvo na utakmicama stimuliralo bi ljubav igrača prema nogometu te potaknulo komunikaciju i suradnju.
"Važno je nogomet igrati od malih nogu. No, kineska djeca uče od jutra do večeri i nemaju dovoljno slobodnog vremena. Iako dosta vjerujem u budućnost kineskog juniorskog nogometa, uostalom primio sam se takvog zadatka, najviše me brine da bi zbog trenutačnog školskog sustava imao premalo djece," zaključio je Miloš Hrstić.
Izvor: Netease.com
Prevela: Nika
Uredila: Tereza
