-"Zrak trepti kao da nebo gori."
-"Da, sprema se oluja…" 
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, riječi iz filma "Valter brani Sarajevo" postale su pravi hit diljem Kine. Čak i dan danas, Kinezi stariji od 30 godina, možda neće znati gdje se nalaze Hrvatska, BiH ili Srbija, no sigurno su čuli ili gledali stare partizanske filmove poput "Valter brani Sarajevo" i "Most".
U sklopu obilježavanja 70. godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, novinar CRI-ja razgovarao je s veteranima bivše Jugoslavije. Poslušajmo njihovu priču.
Osamdesetšestogodišnji Zdenko Duplančić rođen je u Splitu. Odrastao je pod okriljem majke koja je bila članica Antifašističkog fronta žena, stoga je već njegovo djetinjstvo bilo obilježeno knjigama kao što su "Kako se kalio čelik" i "Moji univerziteti". Pod utjecajem svega toga, ulaskom fašizma u njegovu domovinu, tada 13-godišnjak, Duplančić je odlučio postati partizan Jugoslavije.
-Ja sam bio skojevac, komunista. Ja sam više iz ovih mojih ideala komunističkih… I plus, za oslobođenje zemlje, jer smo bili okupirani od Italije."
Adam Petrašinović, 91-godišnji veteran, odrastao je u Kragujevcu. U svojoj 19. godini, zajedno s desetak prijatelja, sudjelovao je u borbi protiv fašizma. U svojstvu topnika u vojsci, Petrašinović je krenuo iz Šumadije. Ratovao je na istoku BiH te krenuo na sjever. Nakon borbi u Hrvatskoj i Sloveniji, na granici između bivše Jugoslavije i Austrije zaustavili su njemačku vojsku. I danas se Petrašinović, unatoč godinama koje su prošle, jasno prisjeća tih dana, kao da je bilo jučer:
-"Kako smo otišli od kuće, u onoj odjeći i obući koju smo imali, u tome smo i ratovali. Nismo imali uniformu i neku odjeću bogzna kakvu. Al' je bilo zimsko vrijeme te smo bili izloženi i mrazu i kiši i snijegu, i eto, sve smo to izdržali. Bile su pojedinačne borbe najteže. Bili smo u Bosni za oslobođenje Bijeljine. Tu smo dosta ratovali, ginuli, borili se. Bijeljina se nalazi u jednoj ravnici, a svugdje je bila okružena njemačkim bunkerima. I sad ti Nijemci, u onom bunkeru od betonskog zida, namjeste njihov mitraljez u visini da puca od kuda kreće naša vojska u napad. I tu su dosta naši vojnici ginuli, bili ranjavani. I onda smo morali iz te naše borbe izvlačiti ranjenike i poginule na drugo sigurno mjesto i u bolnicu da se o njima staramo. Inače, imao sam sreću što sam bio u toj atletskoj brigadi, gdje smo podržavali našu pješadiju koja se borila za položaj, a mi smo ih podržavali artiljerijskom vatrom da bi oni lakše djelovali. Tako da nisam bio izložen neposredno pješadijskoj vatri da bi bio ranjen, poginuo ili što ja znam."
Iako tadašnja Jugoslavija, na popisu zemalja s doprinosom u Drugom svjetskom ratu na europskom kontinentu, nije na visokom mjestu, kao što su bivši SSSR, Velika Britanija ili SAD, njezini doprinosi u borbi protiv fašizma ni u kojem slučaju se ne mogu podcijeniti. Od 1941. do 1943. Jugoslavija je, bez ikakve pomoći drugih zemalja, provodila gerilske borbe te uspješno pridonijela povlačenju njemačke vojske. Istovremeno, južna Europa bila je ratno žarište s najsnažnijim otporom. Do završetka Drugog svjetskog rata, stanovništvo Jugoslavije smanjilo se za jednu sedminu, a više od 80 posto objekata je bilo srušeno.
Dušan Čukić (78), predsjednik Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR), iznio je svoju procjenu doprinosa Jugoslavije pobjedi u Drugom svjetskom ratu:
-"Znači ti veterani su cijelo vrijeme, upravo sadašnji veterani, oni su cijelo vrijeme rata s puškom u ruci prelazili iz jedne bitke u drugu, i držali, ovdje na Balkanu, nekoliko divizija Hitlerove Njemačke, da Hitler nije mogao... I oslobađali smo istočnu obrambenu liniju, krvarili pune četiri godine da bi ovdje došla sloboda i da bi se skinuli okovi okupatorskog jarma."
Isto tako, naši sugovornici veterani iskazali su razočarenje prema današnjoj situaciji, jer s nestankom zajedništva bivših zemalja Jugoslavije, nestalo je i nekadašnje poštivanje prema njima, kao i njihov položaj u društvu:
-"Ti veterani su do 2000. godine imali sve počasti, pa i pristojnu zaštitu države. Ovih posljednjih godina, od tog državnog prevrata, oni nemaju nikakvu posebnu zaštitu. Oni žive kao sav ostali svijet, mnogi nažalost, i u bijedi. Financijski im kao organizacija ne možemo pomoći, zato što mi nemamo ničiju pomoć," rekao nam je Čukić.
Uz to, ono što ih je najviše razočaralo je i činjenica da mladi ljudi danas više ne poštuju nekadašnje tradicije:
-"Entuzijazam je bio toliko privržen, poštivao je i uvažavao nakon oslobođenja tu našu narodnooslobodilačku borbu. Maksimalno se davala podrška na svakom koraku i svakom mjestu, izgrađivala se zemlja na sve strane. Podizali urušeni mostovi, Novi Beograd, sve je to izgrađeno putem omladinskih radnih brigada. I ta omladima je toliko bila privržena da, kako bih rekao, nisu davali nikakav otpor. Ako su bili pozvani na neke akcije i aktivnosti, uvijek ih je bilo i više nego što ih se trebalo prijaviti. Znači, cijenila se ta naša borba i te generacije onda. A, danas, nažalost, to je zaboravljeno. Evo, danas u našim školama u udžbenicima iz povijesti trebala bi biti navedena povijest, kako bi učenici uz ostale predmete saznali što je društveni razvoj i život, i šta ja znam... da zna i prošlost kakva je bila. Jer bez prošlosti ne bi bilo ni sadašnjosti," rekao je Adam Petrašinović.
Veterani Duplančić i Petrašinović iznijeli su svoje želje za mlade ljude, koji simboliziraju budućnost svijeta:
-„Očigledno da mi stari nismo to u stanju zbog biologije i nekad mentalnog shvaćanja, zato evo ona, njezin sin i njima slični će nastaviti za mene dostojanstveno, i mi se tome nadamo", rekao je Duplančić.
-„Živimo u nekoj nadi. I sad, hoćemo li doživjeti to što mislimo i ako mislimo svrsishodno, svako od nas misli dobar, skladan život, mir u državi i u narodu, uopće u svijetu," zaključio je Petrašinović.
Autor: Zhao Peng
Prevela: Nika
Uredila: Tereza
