Ovo nije prvi put da je takvo pitanje izašlo na površinu. Nakon prošlogodišnjeg samita G7 u Italiji, razočaranje koje je izrazila njemačka kancelarka Angela Merkel je bilo vidljivo. "Vremena u kojima se možemo u potpunosti osloniti na druge su, sasvim sigurno, gotova," rekla je Merkel. "Doživjela sam to u zadnjih nekoliko dana. Mi Europljani uistinu trebamo uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke."
Dok bi neki mogli pripisati tu nepouzdanost politikama trenutnog predsjednika Donalda Trumpa, povijest je pokazala kako SAD imaju povijest prevrtljivog savezništva. Kurdska manjina u sjevernom Iraku je itekako svjesna toga. Već u 1970-ima su Kurdi započeli ustanak protiv režima u Bagdadu, dobivajući tada obećanja o pomoći iz Sjedninjenih Američkih Država. No, SAD su u konačnici napustile Kurde, te su tisuće njih poginuli, a deseci tisuća postali izbjeglice u drugim zemljama.
Bivši državni tajnik SAD-a Henry Kissinger, koji je poznat po svojoj ravnodušnosti, je bio citiran kad je rekao da "vanjska politika ne smije biti pomiješana s misionarskim radom." Što je onda vanjska politika SAD-a? "Prvo Amerika" bi mogao biti najjasniji i najizravniji odgovor.
"Prvo Amerika" je filozofija koja omogućuje trenutnom vođi Sjedinjenih Američkih Država da gura vođe drugih zemalja s puta dok se penje na čelo čopora kako bi se fotografirao. To je također politika za koju vjeruje kako daje Sjedinjenim Američkim Državama pravo da napuste svoje odgovornosti na međunarodnoj pozornici. Transpacifičko partnerstvo, koje je kroz dugi niz godina ispregovaralo 12 zemalja, je stavljeno u naftalin već četvrti dan mandata Donalda Trumpa nakon što je Trump objavio planove o povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz pakta. Sporazum o kontroli klimatskih promjena, Pariški sporazum o klimatskim promjenama, koji su također mukotrpno ispregovarali glavni igrači diljem svijeta, je vlada SAD-a napustila. Unatoč tome što su među zemljama koje ispuštaju najviše ugljičnog dioksida na svijetu, Trump je pretpostavio da bi Pariški sporazum sputao razvoj gospodarstva SAD-a.
U srpnju 2015. su Sjedinjene Američke Države, skupa s ostalim stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a, poimence s Rusijom, Kinom, Ujedinjenim Kraljevstvom, te zajedno s Njemačkom, sjele s Iranom kako bi obuzdale nuklearni program Islamske Republike. Nakon mukotrpnih pregovora je P5+1 konačno izradio sporazum koji je ograničio sposobnost Irana za izradu nuklearnog oružja. Trump, kritičar svega povezanog s njegovim prethodnikom Barackom Obamom, se odlučio ponašati u skladu s kampanjskom retorikom - suprotno željama mnogih svojih političkih savjetnika - i povukao Sjedinjene Američke Države iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Sjedinjene Američke Države su se također povukle iz međunarodnih organizacija kao što su UNESCO i Vijeće za ljudska prava UN-a. Može li zemlja koja napušta svoje međunarodne obveze i odbija preuzeti međunarodnu odgovornost u bilo koje vrijeme biti vrijedna poštovanja i povjerenja?
Isto pitanje može biti postavljeno čak i kada je riječ o bilateralnim sporazumima. U travnju ove godine, nedugo nakon što su Sjedinjene Američke Države postigle privremeni sporazum s Pekingom o izbjegavanju trgovinskog rata, Washington je odustao, zlonamjerno proglašavajući da će nametnuti dodatne carine na kinesku robu.
Postoje mnogi duboko ukorijenjeni razlozi za trenutni sukob između Turske i Sjedinjenih Američkih Država. Unatoč tome što su saveznici u NATO-u, SAD su odbile izručiti čovjeka kojeg Ankara optužuje da stoji iza propalog udara 2016. Sjedinjene Američke Države također aktivno podupiru Kurde u Siriji, koje turska vlada optužuje da su teroristi. Kada je Turska uhitila američkog pastora Andrewa Brunsona pod optužbom da je pomagao terorističkoj organizaciji i odbila ga osloboditi, Sjedinjene Američke Države su odlučile primjeniti ekonomski pritisak na Tursku visokim carinama i zamrzavanjem imovine visoko pozicioniranih turskih dužnosnika.
Turska nije jedini trgovački partner SAD-a koji je od Sjedinjenih Američkih Država doživio neizvjesne ekonomske politike i akcije. Saveznici i ključni trgovinski partneri koji uključuju Europsku uniju, Kanadu, Meksiko, Rusiju, Kinu i Indiju su svi pogođeni kaznenim carinama SAD-a, koje se temelje na Trumpovoj interpretaciji načina unapređenja gospodarstva SAD-a. Ako SAD odabiru ignoriranje multilateralnog trgovinskog sustava i kreću se prema unilaterizmu u trgovinskim pitanjima, kako mogu očekivati da će im drugi vjerovati?
Kao jedina supersila na svijetu danas, SAD za sebe žele apsolutnu sigurnost. Međutim, ta politička doktrina znači kako SAD prijete da će potkopati trenutnu globalnu sigurnosnu strukturu. Prijedlog proračuna za obranu Trumpove administracije za 2019. je postavljen na 717 milijardi američkih dolara, što je više od ukupnog proračuna tuceta zemalja iza njih na popisu potrošnje na obranu. Štoviše, potpredsjednik SAD-a Mike Pence je također od Kongresa zatražio da osigura dodatnih 8 milijardi dolara za uspostavu takozvane Svemirske sile do 2020., što bi mogao biti prvi korak u militarizaciji vanjskog svemira, unatoč globalnim sporazumima koji zabranjuju upravo to. Otvaranje ove "Pandorine kutije" bi mogao potaknuti druge zemlje da se ponašaju u skladu s tim zbog vlastite sigurnosti, što će stvoriti sigurnosnu turbolenciju koje se svijet oslobodio nakon kraja Hladnog rata.
Izreka "Biti neprijatelj Amerike može biti opasno, no biti joj prijatelj je fatalno," je dobro poznata u diplomatskim krugovima na Bliskom istoku. U 2003. su SAD napale Irak temeljem krivotvorenih dokaza. U 2011., suočeni s ustankom tijekom pokreta "Arapskog proljeća", su se mnogi saveznici SAD okrenuli prema Washingtonu za političku podršku. Međutim, Washington je odbio javno podržati mnoge od dugogodišnjih prijatelja Sjedinjenih Američkih Država, poput egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka. Posljedice ovog politički pogrešnog proračuna se još osjećaju u regiji. Okorjeli neprijatelji Sjedinjenih Američkih Država, tvrdolinijski eksteremisti, su bili u mogućnosti kapitalizirati političku nestabilnost u regiji i pokrenuti brojne ustanke. Deseci tisuća mrtvih u Siriji su najvidljiviji dokaz kratkovidnosti i krivih koraka u dugoročnoj vanjskoj politici SAD-a.
Turska se suočava s vlastitim izazovima, no ima drugog izbora osim tvrdolinijskih politika koje joj se nameću iz Washingtona. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan je javno rekao kako će Turska gledati prema stvaranju alternativnih gospodarskih saveza s Iranom, Rusijom, Kinom i nekim europskim zemljama.
Prema novoj anketi koju je proveo pružatelj javnih TV usluga ZDF i prebrojala Istraživačka grupa Mannheim, 82% Nijemaca vjeruje kako SAD nisu pouzdan partner Berlinu kada je riječ o političkoj suradnji. Očito, Nijemci nisu jedini koji tako misle.
