Tradicija u spoju sa suvremenim životom je ono što me od prvog susreta s Kinom, prije dvije godine, fasciniralo. Poštovanje prošlosti, predaka i kulture koju su ostavili potomcima u nasljeđe, a život suvremen i moderan, sa svim što današnjica nosi.
Trenutni dojmovi to samo potvrđuju. Lijiang, kulturni i povijesni centar Kine, živi u harmoniji starog i novog. Način na koji je ta harmonija uspostavljena izgleda kao čarolija, barem meni koja sam došla iz nekog drugog svijeta i kulture.
Prvo čemu je nemoguće odoljeti su osmjesi. Prate gosta od trenutka kada stupi na tlo ovog prelijepog predjela. Srdačnost, gostoljubivost, radost što je došao dragi gost – vide se u pogledu, na ozarenom licu, u gestikulaciji domaćina. Tako je u službenim susretima, tako je i na ulici, na šetalištu, u restoranu. Jezik kao barijera ne postoji. Sve se dovoljno razumije i bez riječi.
Bogatsvo kulturnog nasljeđa je nemjerljivo. Teško je odmjeriti dojmove i reći šta je više ostalo u srcu i oku: stari grad i rezidencija Mu, dolina Dongba, Plavo jezero, park vode od žada, staro naselje Shuhe, ali ono u čemu nema dileme je da su najveće bogatstvo Lijinaga njeni stanovnici. Brojne etničke manjine sa svojim autohtonim kulturama i tradicijom žive pod istim nebom skladno i harmonično, dopunjuju se i ne ugrožavaju jedni druge. To se najbolje osjeća u selu Dongba, gdje se prepliću životi pripadnika različitih narodnosti nudeći gostima živopisnu sliku ljepote življenja zajedno, a s različitošću koju svako čuva i njeguje.
Da se ta ljepota multietničnosti i multikulturalnosti njeguje s generacije na generaciju očito je i po jarkom, živopisnom koloritu narodnih nošnji, jer boje pokazuju životno raspoloženje. Ovdje je vatromet boja, ali i zvukova. To je još nešto što više nego riječi govori o životu narodnosti u ovom dijelu Kine. Pjesma i igra na svakom koraku: kada se dočekuju gosti, pjesma kao dirljiv znak dobrodošlice, pjesma kada se pokazuje osobno zadovoljstvo, pjesma kada se želi uljepšati slobodno vrijeme.
Posebno me je impresinirao jedan od načina igranja – kola, jer je to i u našoj tradiciji. Igrači se drže za ruke i igraju u krug. Ima tu mnogo simbolike – kolo je zajedništvo i jedinstvo, kolo je snaga, kolo je i ljubav, jer su momak i djevojka jedno pored drugog, kolo je mašta i igra u kojoj uživaju sva čula. Ta radost se osjećala na svakom koraku, radost igre, pjesme, života, radost što dolaze gosti i iskrena želja da dođu ponovo.
U ovaj divan mozaik slika osmjeha i ozarenih lica domaćina, sasvim se skladno uklapaju i slike priodnih ljepota. Planinski virhovi koji dodiruju nebo, bujno zelenilo, jezera i parkovi - djeluju nestvarno. I to je harmonija, spoj surovih planinskih uvjeta života i pitomih dolina u kojima se može živjeti spokojno, u miru sa samim sobom, susjedima i s prirodom.
Autor: Lidija Obradović ( novinarka magazina "Viva'' i potpredsednica Udruženja novinara Srbije)
