Fotografija Banjiu-a,dobro sačuvane dionice Puta čaja u Simao-u, u kineskoj pokrajini Yunnan.

Preko 1800 godina stara trgovačka ruta u povijesti poznata kao Put čaja počinje od Simao-a, mjesta koje je poznato po Pu'er čaju, na jugozapadu Kine u pokrajini Yunnan. Trgovačka ruta konjski put čaja, ili jednostavno Put čaja, počinje od juga Yunnana i ide prema jugoistočnoj Aziji, povezuje Peking i sjever preko krivudavih puteva Tibeta sa zapadom Kine.

Put je dugo bio važan trgovački pravac u povijesti, duž kojeg se lokalni Pu'er čaj prevozio zemljom za pograničnu trgovinu, zajedno s kineskom kulturom.

Miris Pu'er čaja osjeća se posvuda u zraku oko Simao-a i ako imate priliku otputovati u Simao obavezno posjetite ovaj historijski put čaja.

Padina Banjiu (što znači 'grlica') je ključni dio Puta čaja od njegovog juga do sjevera. To je ujedno i najbolje očuvani dio koji sadrži najbogatiji dio drevne kulture Puta čaja. Naziva se "živi fosil kineske i svjetske povijesti."

Bio je kišan dan kada smo stigli na Pojiao, mjesto u Simao-u kako bismo osjetili kako je bilo putovati ovuda prije mnogo stoljeća, samo što smo mi bili bez konja i teških tovara robe, samo praznih ruku i u dobroj sportskoj obući.

Padina Banjiu na Putu čaja u Simao-u, u pokrajini Yunnan na jugozapadu Kine.

Pješačka krivudava uska kamena cesta prizvala mi je u sjećanje zvuke prošlosti, čuo sam roditelje koji govore zbogom svojoj djeci i opraštaju se od njih sa suzama u očima, vidio sam kako jedna djevojka čeka povratak svog dragoga na mostu Shi Pinghe, vidio sam konje i krave kako se sporo kreću prema sjeveru. Mogao sam čuti i zvuk zvončića na stadima u dolini.

Tako se nekada davno prenosio čaj u Peking. Tijekom dalekog puta, čaj je neizbježno stradavao, vlažio se od kiše, venuo od vrućine, stalno bio izložen kiši ili suncu. Slučajno, otkrivena je fermentacija i Pu'er čaj je postao jako poznat. Bezbroj priča dogodilo se i isprelo uz Put čaja.

Zbog kiše, cesta postaje skliska pa smo hodali polako i pažljivo. Neki ljudi su pitali koliko dugo ćemo još morati pješačiti i nakon hodanja oko tri kilometra cestom odlučili smo se vratiti. Nisam mogao a da ne razmišljam o ljudima sa Puta čaja. Stalno suočavanje s izazovima vremena, loše ceste, razbojnici i nostalgija za domom, ti ljudi i ovi karavani konja morali su biti jake volje, hrabri i uporni. Divio sam se njihovoj hrabrosti kakvu mi danas često nemamo.

Iako živimo u vremenu u kojem je dovoljno samo nekoliko sati putovanja pa da se stigne iz Pekinga u New York ili Južnu Afriku, i imamo puno više mogućnosti prijevoza, dobro je ponovno uputiti se na drevni Put čaja, ne samo da bismo prešli ovu dionicu puta i vidjeli krasne pejzaže nego da bismo se za trenutak vratili u povijest i jednu drevnu kulturu.