I ovo jutro polazak ispred hotela u 7:30 h, vrijeme sunčano, malo svježe, na sjeveru smo. Stavljamo stvari u bus. Stižu i ženski članovi ekipe, žene svugdje i uvijek kasne. Uz lagan vjetar u leđa krećemo u posjet Muzeju Unutrašnje Mongolije.
Na ulicama zanimljiv raspored ulične rasvjete, uvečer kada se upali djeluje posebno lijepo. I, napomena, sve svjetiljke rade; ili komunalna služba dobro radi ili nema razbijača. Posvuda visoke i poslovne zgrade, pomalo me podsjeća na Hong Kong i Šangaj.
Taksi usluga start 6 yuana ( 0, 60 centi), kilometar vožnje jedan yuan, gotovo 50% jeftinije nego u Pekingu. Na semaforu stoji policijski bus bez tablica, ne trebaju im jer tko će kazniti policiju. Slikam tu zanimljivost.
Prolazimo pokraj velikog marketa SPAR, Austrija stigla u U. Mongoliju. Ulicama se probijaju jednakobrojni bicikli i automobili. U oči mi pada reklama „Volan", sjećam se nekadašnje Bosne i usputnih kavana pod tim nazivom...
Europski supermarket Spar u Huhhotu
Oko 8h stižemo pred muzej. Nevjerojatna moderna arhitektura! Riječi dobrodošlice kustosa, krećemo u obilazak najvećeg muzeja u sjevernom dijelu Kine. Prvi eksponati - dinosauri, žao mi je što moj Maro nije sa mnom. Najmanja vrsta dinosaura, živjeli samo u Mongoliji, dugački oko 30 cm, mislio sam da je gušter. Kompletni kosturi, kosti, lubanje, imitacije i simulacije životnog okoliša ovih divovskih bića. Meteor koji je pronađen u U. Mongoliji po slobodnoj procjeni težak oko 100 kilograma, ali piše, a i kustos kaže teži dvije tone. Nevjerojatno. Postolje ispod njega lagano popucalo, nije ni čudno.
Suvremeno zdanje Muzeja Unutrašnje Mongolije.
Slijedi prostorija sa eksponatima posuđa, noževa, porculana, zatim nakita i pronađene drevne grobnice. Prekrasne kopče za garderobu i kosu od zlata. Nevjerojatno bogatstvo nomadske kulture. Zdjela od porculana nemjerljive ljepote obišla je gotovo sve veće muzeje svijeta. Grobnica vjerskog vođe u obliku kuće, zatim oprema za konja iskićena zlatom i žadom, sedlo od kože i sada prelijepo. A, onda nešto sasvim drugo - prostorija sa svemirskim raketama i opremom.
Izlazimo, puni smo dojmova. Ubacujem novac za Crveni križ, Martin slika, prvi yuani koje sam potrošio na putovanju.
Huhhot mi se jako svidio, gotovo da bih u njemu mogao i živjeti. Pogotovo ako bih se mogao zaposliti u uredu sa krevetom koji smo vidjeli u gradskoj upravi. Takav se ured ne može vidjeti ni u Crnoj Gori. Oko 9:30 krećemo za Erenhot. Pored nas promiče veliki jeep, lokalni moćnik?, ne - auto-škola.
Proširuje se put pa ruše kuće, pomislim, moj bi Maro pitao je li ovdje bio rat.
Ubrzo se penjemo uz prvi uspon. Huhhot je opasan brdima prirodno je zaštićen. Pejzaž kao iz Vidrića, brjegovi, trava, raslinje, po njima sjene oblaka, zatim odmah ravnice pa manja sela i zasijane njive.
U 11h prvi odmor i slikanje uz put svega što se miče. Crveno-bijeli stubovi, čini se da su ovuda Hrvati prolazili. Usputno turističko naselje, kamp. U blizini je pao ostatak navođene svemirske letjelice 2005.
Martin me pita učim li mongolsku ljubavnu pjesmu za svoju ženicu, ne - velim, kupit ću joj CD.
Amerikanka se javlja u FM program iz busa, imamo moderan i tehnični opremljen bus, čudo prijevoza.
Zanimljivost na putu, nomadska naselja, moderne kućice u obliku valjka. Susrećemo i manja stada stoke sitnog zuba, jedno veće stado prelazi cestu, kulturno ih propuštamo. Oko 13h drugo stajanje, bus ožednio, protezanje nogu, kratka pauza, pa ponovno na put.
Ravnica, put prav kao strijela. Tu i tamo strše odašiljači, valjda za mobile. U busu zatišje, spava se i sanja.
Član naše delegacije, fotograf Li Xiong, i lektor Hrvatske redakcije.
Ulazimo u veće mjesto, grad u kojem ćemo ručati. Hotel, čuje se jaka glazba, vele svadba, hanska. Dosta uzvanika, mladenka u jarko crvenoj obleki, nešto nedefinirano, recimo haljina, mladoženje u modernom odjelu sa kravatom i bijelom košuljom, oboje vrlo visoki.
Ručak opet odličan. Krećemo, kažu još oko sat vožnje do Erenhota, i Kinezi mjere daljinu vremenom.
Mongolska redakcija traži od mene kratki intervju. Velim - rado i to besplatno. Smiju se i drago im, ne znam da li zbog intervjua ili cijene. Intervju dajem u busu koji, pratio sam jednim okom juri oko 130-140 km na sat. Kako Vam se sviđa ravnica, što mislite o nomadima...beskrajna ravnica šiba pored nas.
U daljini se naziru brežuljci i bijele vjetrenjače po njima, odlično, vjetra ovdje ima koliko treba.
Uskoro smo pred Erenhotom a to znači da ćemo vidjeti dinosaure. Stajemo, sati 15:10. Prizor vrijedan divljenja i ushita. Dva ogromna dinosaura sa dugačkim vratovima, jedan sa jedne a drugi sa druge strane ceste, dodiruju se glavama, točnije jezicima, znači ljube se. Slikanje, pojedinačno kao i skupno, delegacija je sada brojnija, 27-ero nas je jer su nam se pridružili novinari iz Huhhota.
Okolo drveće, biljke, kamenje sve kao iz vremena kada su ovuda hodali dinosauri, a to je bilo prije nekoliko milijuna godina.
U okolici grada Erenhota prije bilijun godina živjeli su dinosauri.
Krećemo, pred nama se nazire veliki grad, ali mi smo još uvijek u carstvu prahistorije, sa lijeve i desne strane ceste postavljene su džinovske figure dinosaura, izgledaju kao da su živi. Ponovo mi moj Maro pada napamet.
Uzduž dva-tri kilometra puta, prate nas sve moguće vrste dinosaura koje su ikada živjele, prekrasno. Svi slažemo da je ideja odlična, mislimo da nema putnika kojega ovo carstvo dinosaura nije oduševilo ili usrećilo.
Ulazimo u grad, dolazimo pred hotel. Nema dinosaura, ali hotel je pun zvjezdica...laku noć dinosauri, Huhhot, laku noć.
Povezane vijesti:
