Tibet je zanimljiva pokrajina, njegove planine, jezera, hramovi i dvorci su neotkrivena tajna ljepote. Većina Tibetanaca koji žive na Tibetu sljedbenici su budizma, njihov najviši način vjere je postajanje redovnikom koji zauvijek živi u hramu. No, ipak, većina se Tibetanaca odlučuje – oženiti, kao uostalom i drugdje u svijetu.

Do 1959. godine, iako je na Tibetu monogamija bila glavno obilježje braka, postojale su i zajednice jednog muškarca s više žena, kao i jedne žene s više muškaraca.

Paralelno s promjenom političkog i ekonomskog uređenja, mjenjaju se i bračne navike Tibetanaca. Na Tibetu se sada sklapaju brakovi između jedne žene i jednog muškarca. Mladići i djevojke slobodno se zabavljaju i sami odlučuju o svom budućem životu. Na ceremonijama vjenčanja su prisutne i tradicionalne nacionalne karakteristike.

Poslije upoznavanja, mladić i djevojka, najprije moraju zamoliti Budu da njihov brak bude sretan. Zatim jedno od njih zamoli nekoga od rođaka ili kuma, da noseći "Hada", dugačku bijelu svilenu maramu i druge poklone, daju proscu svoju bijelu svilenu maramu. Dvije obitelji će zatim odrediti dan za svečano proglašenje ovog braka. Tog dana one će razmijeniti poklone i određene novčane iznose i potpisati ugovor o braku. Na kraju će odabrati dan vjenčanja.

Na dan vjenčanja, rođaci mladoženje na konjima dolaze po mladenku. A roditelji djevojke prema svojim mogućnostima daju djevojci miraz. Kada djevojka dođe do kuće budućeg muža, sjeda zajedno s njim na određeni jastučić. A rođaci i prijatelji im prilaze i daruju poklone "Hada", rakiju i druge darove u znak čestitanja. Mladenka i mladoženja tek u ponoć mogu ući u svoj novi dom. Ali, moraju se najprije uzajamno darivati rakijom, zajedno pjevaju, zaklinjući se da će uvijek biti zajedno. U roku od tri mjeseca poslije vjenčanja, mladoženja mora pratiti mladu do roditeljske kuće gdje oboje borave nekoliko dana. Time se završava ceremonija vjenčanja na Tibetu.