vrijeme emitiranja 9:00-10:00

Znamo da u gradovima žive i radi puno ljudi koji su sa sela, a u selima također puno ljudi planira ili želi doseliti u grad. Za njih je grad mjesto novih životnih šansi. Ovo također postaje pitanje velikog dijela kineske populacije, pronaći posao u gradu ili ostati u selu? No, otkud seljenima novac i ideje za ovakve planove? Tko se brine o djeci i starima? Tko je glavni u donošenju odluka? Ukoliko želite saznate nesto više o životu kineskih seljaka, ostanite uz današnju emisiju. [Komentari] Kineski ritam>>>

Liu i njegova bračna saputnica su pronašli posao u gradu, zaradili mnogo novca i naučili zanat. To su vitalni, mladi ljudi kojima se u selu mnogi dive. Ali, tko zna kakve njih nevolje muče? Liu, drugi sin obitelji iz sela Cha An u općini Deng Zhou, je 1992. godine otišao u grad tražiti posao. Tada još nije imao ni punih 20 godina. U to vrijeme još nije znao drugu rečenicu pomenute pjesme koja glasi: ''Svijet je prepun nepredvidivih teškoća''.

Liu Qiang je rekao: „Tada je većina ljudi u selu bila vrlo siromašna, a kod kuće.... puno usta, loši prihodi, teško je bilo prodati bilo što od poljoprivrednih proizvoda. Sestre su išle u školu, pa su i troškovi školarine bili veliki." On je dodao: „Naučio sam mnogo stvari, na primjer električno zavarivanje, neke tehnike u proizvodnji odjeće. U gradovima je lakše pronaći posao jer ima više tvornica kojima je potreban veći broj radnika."

Nakon što je ovladao tehnikom električnog zavarivanja, Liu više nije radio tvorničke poslove. Druge godine boravka u Guang Zhou upoznao je djevojku Wu, svoju zemljakinju. Zavoljeli su se i sklopili brak, a nedugo potom dobili su i sina. Problemi su nastali rođenjem djeteta. Wu je zbog posla ostavila dijete u selu. Živjela je bez djeteta jer i kada bi otišla na selo da vidi dijete, uvijek je bila u žurbi. Jednom je bila odsutna dvije godine a za to vrijeme je u selu bila manje od mjesec dana.

Ona je rekla: „Kad bi trebalo da idem, skrivala sam se da me dijete ne vidi. Ako vidi da idem odmah počne plakati, obgrli moje noge i ne da idem. Kad sam u gradu često mislim na dijete i plačem." Dijete je najveća dragocenost za svaku obitelj. Tko radi u gradu zna da rad ne donosi samo fizički umor. Wu je navela:" Građani nas preziru jer nismo obrazovani. Mi, radnici sa sela, nemamo isti tretman kao radnici koji nisu pridošlice." Kad su umorni, Liu Qiang i njegova žena pjevaju pjesmu: ''Kako ti je u tuđini''.