Diaoyu Island zabilježen od Kavalana, Tajvan u revidiranom izdanju Gazetteer pokrajine Fujian (1871).[foto: agencijska]
Nedavna kupovina otočja Diaoyu od strane Japana nanovo je izazvala napetost između Kine, Japana i Tajvana. Prije tri mjeseca kada je japanski veleposlanik u Kini Niwa Uichiro naveo da bi japanska "kupovina" otočja mogla izazvati " ozbiljnu krizu" između Kine i Japana, tada ga je tokijski guverner Ishihara Shintaro povukao kao nekvalificiranog veleposlanika rekavši da mora bolje naučiti povijest vlastite zemlje.
Povučeni veleposlanik se morao ispričati te je zamjenjen. Ono što iznenađuje da unatoč japanskom demokratskom i pluralističkom društvu, nacionalističke pretenzije uspijevaju zakloniti umjerena stajališta i onemogućiti racionalni dijalog.
Japanska vlada drži da je prema međunarodnom zakonu i povijesnom pravu otočje Diaoyu/ Senkaku japanski teritorij, gdje su iznova inzistirali da spor uopće ne postoji. Unatoč svjetskom gledištu da spor postoji, japanska vlada i dalje uporno izbjegava važne povijesne činjenica nelegalnog prisvajanja otoka 1885.
Japanska vlada posebno inzistira da " Od 1885 naša je vlada u više navrata obavljala pregled otočja, utvrdivši da su nenaseljeni i da nema nikakvih tragova kotrole carstva Qing."
Prema mojoj istrazi 40 službenih Meiji dokumenata iz Japanskog nacionalnog arhiva, Ureda diplomatske dokumentacije te Knjižnice Nacionalnog instituta za obrambene studije, jasno dokazuju da je vlada Meiji 1885. priznavala kinesko vlasništvo otoka.
Nakon prvog pregleda otočja 1885. tadašnji japanski ministar vanjskih je napisao
" Kineske novine javljaju o našoj namjeri okupacije otoka nedaleko Tajvana koji pripadaju Kini...Ako bi u ovo vrijeme javno nacionalno obilježili taj teritorij, nužno bi izazvali sumnju Kine."
U studenom iste godine upravitelj Okinawe je potvrdio " budući je ovo pitanje povezano s Kinom, u slučaju pojave problema požalio bih što se nalazim na ovom položaju."
"Pregled otočja je nepotpun" pisao je guverner Okinawe u siječnju 1982., kada je tražio da se uputi u pregled brod Kaimon, no zbog nesporazuma u komunikaciji i loših vremenskih uvjeta ovaj brod nikad nije obavio svoju misiju.
"Nakon pregleda kojeg je izvela policija Okinawe davne 1885. nije bilo daljnjih istraživanja"napisao je guverner Okinawe 1894.
Nakon višestrukih poraza Kineza u Sino-japanskom ratu, u izvještaju japanskog ministarstva ističe se " da ovo pitanje uključuje pregovore s Kinom...No današnja situacija se uvelike razlikuje od tadašnje." Vlada Meiji je nakon odluke kabineta 1895. prisvojila otoke.
Nije došlo do pregovora s Kinom i odluka je donešena tijekom Sino-japanskog rata, i to ne javno.
U svojoj biografiji Koga Tatsushiro, prvi japanski građanin koji je unajmio otoke od vlade Meiji je japanski posjed otoka tumačio kao " izvrsnom vojnom pobjedom Japana nad Carskim snagama."
Službeni dokumenti jasno pokazuju da vlada Meiji nije okupaciju temeljila na istražnom pregledu otoka, već su ih prisvojili kao ratni plijen, što je nezgodna istina koju je japanska vlada prikladno sakrila.
Japan ističe da se nije niti Peking niti Taipei protivio američkoj upravi nakon Drugog svjetskog rata. To je istina, no ono što Japan odbija priznati je da niti Peking niti Taipei nisu bili potpisnici Mirovne povelje u San Franciscu iz 1951., na temelju koje su Amerikanci uzeli pravo uprave.
Kada su prisvojili otoke Diayu/Senkaku 1895., odvojili su ih od Tajvana i stavili pod upravu Okinawe. Japansko ime "Senkaku " prvi put je koristio 1900. akademik
Kuroiwa Hisashi tek nakon čega ga je japanska vlada službeno usvojila.
Pola stoljeća kasnije kada je Japan Kini vratio Tajvan, obje strane su 1945. postigle upravni dogovor o Tajvanu, kada je kineska strana bila nesvjesna da su nenaseljeni Senkaku otoci u stvari Diaoyu otoci. Što dokazuje zakašnjeli prosvjed Taipeija i Pekinga protiv američke poslijeratne uprave otočjem.
Japanska vlada često citira dva dokumenta kao dokaz da Kina nije otočje smatrala svojim teritorijem. Prvi je službeno pismo kineskog konzula u Nagasakiju od 20.svibnja 1920. koji otoke spominje kao japanski teritorij.
Niti Peking niti Taipei osporavaju da se otočje Diaoyu kao i čitavi Tajvan nalazilo pod japanskom okupacijom u to vrijeme. No nakon Drugog svjetskog rata Japan je trebao predati sav teritorij dobiven agresijom te ga vratiti u pravno stanje prije 1895.
Drugi dokument je kineska karta iz 1958. koja isključuje otočje Senkaku iz kineskog teritorija. No japanska vlada ne otkriva cijelu istinu karte; " pojedine nacionalne granice se baziraju na kartama sastavljenim prije Drugog sino-japanskog rata
(1937-1945)."
Za dinastije Qing (1644-1911) jasni dokazi pokazuju kinesko vlasništvo otočja Diaoyu prije okupacije 1895. Dokumenti emisara pokazuju da se otoci nalaze unutar "granice koja razdvaja kineske i strane zemlje." Prema tajvanskoj gazeti "Otočje Diaoyu služi kao pristanište za više od deset velikih brodova" pod upravom tajvanskog Kavalana.
Pravo na znanje je temelj svake demokracije. Japanska javnost zavređuje znati drugu stranu priče. Političari su ti koji raspaljuju osjećaje javnosti u ime nacionalnog interesa što predstavlja veliku opasnost, nije problem u otocima.
Han-Yi Shaw je povijesni istraživač sa Istražnog centra za međunarodne pravne studije pri Nacionalnom Chengchi sveučilištu u Taipeiju na Tajvanu.
