Poslije lijepog i dugog dana, punog zanimljivosti vezanih uz Kinu, Irena sva sretna dolazi kući. Spusti svoju novu vazu na stol u svojoj sobi. Na stolu stoje bijeli papir i olovka. Irena se zamisli na tren i podigne pogled prema prozoru. Čuo se zvuh zvončića na vjetru, i odjednom je doleti misao. Ideja je bila jasna. Ideja je Kina. S tim na umu, ona zgrabi stolicu i sjedne za stol. Uzme olovku u ruke i počne uzbuđeno pisati...
Pričaj mi o Kini!
Svi misle da sam pošandrcala. Priznajem, već i sama počinjem to misliti. Jer imam jednu želju ludu, koja me opsjeda već mjesecima, ako ne i godinama. Ali nikada nije bila tako jaka kao zadnjih dana. Zadnjih dana svako jutro ustajem u zoru probuđena zvukom zvonćića na vjetru. Ustajem i uzimam plavu prostirku i mp3. Odlazim van, gore na krov ljetne kuhinje, u sjenu stare obiteljske višnje. Tu zauzmem položaj lotusa i pustim glazbu. Uz zvukove erhu, kineske violine, dišem, meditiram, maštam, pronalazim svoj zen. Mirnoća duha znači snaga. Misli me odvode daleko, daleko...preko planina i gora, rijeka, jezera i mora. Odjednom mi krov susjedove garaže liči na kineski hram, sa uvijenim žljebastim crijepovima. Ma što ja to radim, otkud tolika želja, ma ne, nego opsesija tom zemljom? Kada sam se zaljubila u nju? I zašto je to tema o kojoj pričam sa žarom u očima?
Krenut ću ispočetka, koliko god mogu u prošlost da se sjetim svojih prvih asocijacija na Kinu. Da, to je bio on, heroj iz filma, hrabar i jak, nepokolebljiv i snalažljiv, borac za pravdu, branitelj slabih i moj spasitelj, čije ime sam dozivala u sebi kad bih se uplašena vraćala iz škole po mračnoj ulici. Još uvijek pogledam njegov Božji oklop ponekad, kada sam loše volje ili jednostavno nemam više motivacije za ništa. Čovjek riskira svoj život za filmsku umjetnost, majstor je kung-fua koji izvodi kaskaderske scene van svake pameti, ostvaruje svoje snove, te dokazuje da uz puno truda i odricanja možeš puno postići. Potrebna je samo disciplina.
Jednom prilikom čula sam mamu kako o Kinezima kaže: Siromašni su, ali se smiju i vesele ih male stvari. Zatim se sjetim svog prvog odlaska u kineski restoran: sojin umak, sitno rezano povrće, svinjetina i kikiriki. Moj omiljeni obrok od tada. Šta da vam kažem drugo, nego da se brat i ja uvijek svađamo oko zadnje porcije. Od kineskih stvari imam dvije majice, za koje mi prijateljica kaže da su narodne nošnje. Nisu, to su samo majice, u kineskom stilu. Na zidu mi visi slika bengalskog tigra, kao simbol za azijske tigrove: Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan. Znam da je to drugima blamaža, ali ja volim ići u kineske trgovine. Zezaju me da tamo idem gledati kineze, ali ja se tamo osjećam bliže Kini, nekako kineski. Kupila sam tamo jednu lijepu vazu, mami za rođendan, ali ona je naravno završila na mom stolu...dok je jedna frendica nije slučajno razbila. No dobro, ljudski je griješiti, a i opraštati. Ne smijem ni izostaviti da sam prošla već 10 lekcija mandarinskog kineskoga, i idem dalje.
Imam jednog prijatelja koji se nedavno vratio iz Kine. Donio mi je njihove štapiće za jelo, pa sad vježbam jesti s njima. Nisam se baš najela. Ali uživala sam slušajući njegove priče o Šangaju, ljudima koji mogu zaspati bilo gdje, pa čak i u podovima na radnom mjestu. Voze se po četvero na jednom skuteru, sjednu ispred trgovine s televizorima da pogledaju vijesti ili tekmu, klanjanju se strancima u noćnim klubovim. O tajfunima koji odnose krvove kuća, monsunskim kišama koje padnu iz vedrog neba. Imaju kaotičan promet jer ih je tako puno, a svatko ide svojim putem, kose šešire koje nose u rižinim poljima, a sada ih u gradovima nose samo smećari i rikšari. Ovi zadnji voze na svojim biciklima kao lude muhe bez glave, jer ne znaju za kočenje, nude svakojake vrste mesa u kolicima u večernjim satima, a na tržnicama možeš kupiti žive i nežive zmije, jegulje i žohare...frend mi priznaje, ponekad ni sam nije znao što jede. Zabavni su ti kinezi, i toliko drugačiji od nas.
Pričaj mi, pričaj mi još o Kini...najradije bih mu rekla, ali već je prošlo 3 ujutro, mora se ići leći...spavati, sanjati...dok mi još uvijek blagi osmjeh titra na usnama, a zvončići i dalje zveckaju na vjetru koji ih lagano njiše...ma nešto neopisivo.
Luda kineskinja, Irena Chan
The End
