Ujedinjeni narodi su 20. travnja obilježili Dan kineskog jezika, a tom prilikom je izaslanik Kine Ma Zhaoxu u Ženevi predstavio izložbu o kineskom ženskom pismu, nüshu, jedinstvenoj tradiciji ženske kaligrafije.

Nüshu (nǚshū 女书) je jedini jezik na svijetu koje koriste isključivo žene. Njegovo porijeklo još uvijek nije poznato i primjeraka pisma nema mnogo, no zna se da su ga stoljećima upotrebljavale kineske žene kojima prema tradiciji nije bilo dozvoljeno da se obrazuju i da nauče službeno pismo.

Koristilo se među ruralnim ženama u općini Jiangyong u kineskoj pokrajini Hunan. Tajno pismo prenosilo se s majke na kćer. Običaj među lokalnim djevojkama bio je zakleti se na doživotno sestrinstvo. Treći dan nakon udaje djevojke njene ˝sestre˝ ili majka su joj poklanjale knjigu zvanu Knjiga trećeg dana (Sāncháoshū, 三朝书) napisanu u nüshuu. U njima su bile sabrane pjesme o radosti sestrinstva, nadama da će mladenka biti sretna u braku i tuzi zbog njenog odlaska.

Brakovi su ta vremena bili ugovarani često u drugim selima za muškarce koje djevojke ranije ne bi ni vidjele. Mnoge od njih nakon odlaska iz roditeljskog doma suočavale su se s teškim životom, od njih se očekivalo da prvo budu pokorne ocu, zatim mužu, a potom sinu. Udane žene ponekad nisu više imale priliku vidjeti svoje ˝sestre˝ i svoju obitelj. Zbog toga se smatra da je pismo nastalo iz želje da se izraze njihovi osjećaji i na neki način održi veza s njima.

Žene su čuvale svoje knjige kao blago, ukrašavale ih vezovima, tintom i rezanim papirom. Na kraju knjige ostavljalo se nekoliko praznih stranica u kojima su mogle zapisati vlastite riječi. Knjige su za mnoge žene bile toliko značajne da su tražile da budu pokopane ili spaljene s njima. Poezija i stihovi u nježnim znakovima nüshua također se je bila vezena u svakodnevne predmete, poput lepeza i odjeće.

Nüshu se koristio za zapisivanje lokalnog dijalekta zvanog Xiangnan Tuhua (湘南土话) kojeg su govornici nazivali Dong. Za razliku od standardnog kineskog pisama koje je logografsko (svaki znak predstavlja riječ), nüshu je fonetsko pismo i svaki od njegovih 600-700 znakova predstavlja jedan slog. Mnogi znakovi temelje se na kineskim znakovima, dok su neki oblikovani prema raznim bodovima i vezovima.

Velike socijalne, kulturne i političke promjene u drugoj polovini 20. stoljeća omogućile su ženama da postanu pismene na službenom kineskom pismu, a istovremeno su donijele potiskivanje tradicionalne kulture te je nüshu polako počeo tonuti u zaborav. Posljednja žena koja ga je naučila na tradicionalni način umrla je 2004.

Srećom, to nije bio kraj ovog jedinstvenog pisma. Tijekom 1980-tih dolazi do njegovog ponovnog otkrivanja, nakon čega je u početkom 2000-tih kineska vlada počela ulagati u njegovo očuvanje. Unatoč komercijalizaciji, novootkrivena vrijednost nüshua potaknula je žene Jiangyonga da ponovo nauče tajni jezik svojih majki i baka. Nüshu je postao turistička atrakcija, što je na ženama koje njeguju ovu baštinu omogućilo ekonomsku slobodu kakva njihovim prethodnicama nije nikad bila dostupna.

Na otvaranju izložbe o nüshuu glavni direktor UN-ovog ureda u Ženevi Michael Moller opisao je nüshu kao simbol ˝otpornosti˝ i ˝dovitljivosti˝.

"Nüshu je možda jedini oblik pisanja specifičan za određeni rod na svijetu te, uzimajući u obzir povijest njegovih izvora, predstavlja svjedočanstvo snage žena da nadvladaju nedaće i oblikuju jedinstveno kulturno nasljeđe.˝