Tko nema sigurnosti, neka jede demokraciju – komentar na posjetu predsjednice američkog Predstavničkog doma Tajvanu
Foto: Visual People
Posjeta Nancy Pelosi, predsjednice američkog Predstavničkog doma, Kineskom Tajvanu je vijest koju nismo mogli propustiti u posljednja dva dana. Već je najava posjete izazvala snažnu reakciju kineske strane i bila na repertoaru telefonskog sastanka između Xija i Bidena održanog krajem srpnja. Kroz nekoliko dramatičnih najava njene posjete u važnijim svjetskim medijima očitovala se, s jedne strane, strepnja eskalacije kinesko-američkih tenzija, s druge, ne previše prigušeno huškanje na „ples sa sabljama“ u Istočnom kineskom moru. Dok se zabrinuto uzima u obzir duga sjena ukrajinske krize na međunarodne odnose i govori o mogućnosti nove „krize u tjesnacu“, „spiralama“ i „putanjama“ tenzije do razine kada o pukoj slučajnosti ovisi hoće li se situacija oteti kontroli; primjetan je i tvrdoglavo uporan diskurs koji kao svojevrstan danak utjecaja društvenih mreža iznova potencira razgovor o principima i vrijednostima koji nas tobože tjeraju da podržimo odvažnu slobodu naspram poslušne sigurnosti.
Ipak, aktualna međunarodna tenzija u Tajvanskom tjesnacu nije partizanski film, a ovako epski postavljena dilema, iako plodotvorna za novinske naslove, nadajmo se nije nikad ozbiljno ušla u razmatranje unutar najviših diplomatskih krugova ovih dviju velikih sila. Postoji još uvijek široki krug suradnje i bilateralne razmjene među Kinom i SAD-a kojemu svako ideološko istrčavanje horizontalno šteti, ali se dugoročno dade amortizirati. Međusobni reciprocitet tarifa i trgovačkih sankcija je bio modus operandi bilateralne eskalacije tenzija za vrijeme Trumpova predsjedništva. U Bidenovom mandatu gospodarsko-trgovačke mjere su „nadograđene“ ideološkim obuzdavanjem. Demokracija i „dijeljene vrijednosti“ s vremena na vrijeme su se ispreplitale s mjerama smanjivanja ovisnosti o kineskoj proizvodnji, često žrtvujući prilike za detoksikacijom bilateralnih odnosa i možebitnim stimuliranjem globalne stabilizacije tržišta. U ovom horizontalnom smislu, gospodarski rezultat posjete Pelosijeve vjerojatno se neće puno isticati spram drugih američkih posjeta otoku u proteklom razdoblju. Onkraj palijativnih mjera koje ova posjeta donosi za američku proizvodnju poluvodiča, ona zapravo odgađa i dodatno komplicira ponovno pokretanje kinesko-američke gospodarske suradnje kao često citiranog rješenja za tekuću globalnu inflaciju, a posljedično usporava gospodarski oporavak istočne Azije i time poput bumeranga opet udara na američko gospodarstvo.
Foto: Visual People
Međutim, ono što zagovornici ideološke konfrontacije često ignoriraju je ozbiljnost vertikalne eskalacije tenzija kada, prema riječima Pekinga, svjetski političari pokušavaju „igrati tajvansku kartu“. Ovdje nije samo u pitanju reiteriranje kineskog nacionalnog interesa ujedinjenja matice pod svaku cijenu, pozivanje na nemiješanje u pitanja koja zadiru suverenitet Kine i američka „konstruktivna ambivalentnost“ prema Taipeiju zbog koje tenzije u tjesnacu tinjaju posljednjih četrdesetak godina. Dolaskom Demokratsko progresivne stranke na na vlast u Tajvanu odnosi u tjesnacu rapidno gube potencijal intrizične deskalacije tenzija. U spirali nepovjerenja koje je vlast u Taipeiju izazvala zaobilazeći izjašnjavanje stava o „jednoj Kini“ , Trump pojačava vojnu i diplomatsku suradnju s Taipejiem. U vrijeme pandemije, a poglavito kroz vrijeme ukrajinske krize, Bidenova administracija biva responzivnija na zazive o ugrozi koji dolaze od tajvanskog čelništva, do mjere da Biden „omaškom“ obećava vojnu intervenciju u slučaju kineskog napada na Tajvan.
Ne treba zaboraviti i javnu percepciju tenzije koja za razliku od huškačke lakomislenosti na zapadu, u Kini ima otegotnu okolnost u vidu „čuvanja obraza“, čineći posebno osjetljivim pitanje prikladnog odgovora na provokacije ovoga tipa. Na kraju krajeva, tu je vojni sukob u Ukrajini koji nezaobilazno „diže ljestvicu“ svake tenzije u koju su uključene velike sile. U igri je, dakle, mogućnost vertikalne eskalacije tajvanske krize koja tjera mnoge analitičare da je uspoređuju s kubanskom krizom iz 1962. g. Otvaranje ovoga horizonta ugroze čini da razgovor o demokraciji bude u potpunosti rekontekstualiziran, možda i izlišan.
S druge strane, glavna poruka koju je Pelosi prenijela tajvanskoj javnosti je američka predanost i potpora „živahnoj demokraciji“ otoka. Udovoljavajući očekivanjima „principijelne“ javnosti u SAD-u bez poduzimanja odgovornosti za smirivanje tenzija i obzira prema sigurnosnim izazovima kojima bi se tajvansko društvo takvom putanjom dovelo, posjeta Pelosijeve je avanturizam koji možda dijeli vrijednosti s tajvanskom javnošću, ali ne dijeli previše brigu za narod na Tajvanu. Ako je zaista svima iskreno žao žrtava u Ukrajini, i ukrajinskih i ruskih, onda u odsudnom momentu pretpostavljati demokraciju sigurnosti nije više od ponavljanja stava arogantne ignorancije Pelosijeve vršnjakinje Marije Antoanete.(Ivica Bakota)
