Foto: VCG
Čelnika kineske regije Tajvan Lai Ching-te 10. listopada je u obraćanju ponovio tzv. „novu teoriju o dvije države“ koje se ne „pripadaju jedna drugoj“. Ponavljajući separatističku zabludu o „neovisnosti Tajvana“, potaknuo je podjele, neprijateljstvo i konfrontaciju između obala Tajvanskog tjesnaca. Danas, kada je princip jedne Kine već dugo opći međunarodni konsenzus, Lai Ching-te i njegove riječi suprotne su globalnom trendu te su još jednom pokazale njegovu opasnu namjeru da radi sebičnih političkih interesa žrtvuje mir i stabilnost na Tajvanskom tjesnacu, čime se dokazao kao separatist i ratni huškač.
Bez obzira na Lai Ching-teove laži, objektivna činjenica da obje obale Tajvanskog tjesnaca pripadaju jednoj Kini i da je Tajvan dio Kine neće se promijeniti. Kairska deklaracija iz 1943. i Potsdamska deklaracija iz 1945. jasno su odredile da Japan treba vratiti Kini teritorij Tajvana, koji je osvojio u imperijalističkoj ekspanziji. Ove deklaracije važan su dio međunarodnog poretka uspostavljenog poslije Drugog svjetskog rata, a također predstavlja pravnu osnovu za neotuđivi kineski suverenitet nad Tajvanom.
Lai Ching-te, zanemarujući međunarodno pravo i stav međunarodne zajednice, neprestano provocira i izaziva probleme. U spomenutom obraćanju nerazumno je ustvrdio da „Narodna Republika Kina nema pravo predstavljati Tajvan“. U skladu s njegovim riječima, vlasti iz Demokratske napredne stranke naglasile su da se Rezolucija Opće skupštine UN-a br. 2758 ne odnosi na Tajvan, pa Tajvan ima pravo učlanjivati se u međunarodne organizacije. Tim su potezima pokušali proširiti međunarodni prostor Tajvana, ali su naišli na nepremostive prepreke.
Foto: VCG
Još nerazumnije, Lai Ching-te je u obraćanju rekao da kontinentalni dio Kine snosi zajedničku međunarodnu odgovornost s Tajvanom, pokušavajući definirati odnose među obalama Tajvanskog tjesnaca kao međudržavne odnose i opravdati pokušaje uspostave „neovisnosti Tajvana“. Tajvan je kineski Tajvan a ne tzv. „svjetski Tajvan“, zbog čega teorija da Kina snosi zajedničku međunarodnu odgovornost s Tajvanom nije u skladu sa stvarnošću. Sjedinjenim Američkim Državama također je jasno da pokušaji postizanja neovisnosti Tajvana izmiču kontroli, zbog čega ih oprezno koriste, izbjegavajući izazivanje prevelikih problema u kinesko-američkim odnosima.
Bez obzira na neobične teorije Laija Ching-tea o „neovisnosti Tajvana“ pravni status Tajvana kao dijela Kine ili činjenica da obje obale Tajvanskog tjesnaca pripadaju jednoj Kini ne mogu se promijeniti, niti mogu zavarati međunarodnu zajednicu. Njegove separatističke zavjere bespovratno su osuđene na propast. Kina će sigurno postići potpuno ujedinjenje, što je povijesni trend koji nikakva sila ne može zaustaviti.
