Foto: VCG
Japanski premijer Fumio Kishida nedavno se sastao s Jensom Stoltenbergom, glavnim tajnikom NATO-a koji je bio u posjetu Japanu. Dvije strane su u zajedničkoj izjavi ekstremno i senzacionalno opisivale tzv. kinesku „vojnu prijetnju“. Kako je Fumio Kishida otkrio, Japan razmišlja o redovnom sudjelovanju na sastancima Sjevernoatlantskog vijeća (North Atlantic Council), te će definitivno sudjelovati u obrambenoj suradnji s NATO-om u azijsko-pacifičkoj regiji. Sve ovo svjedoči zaključke vanjskih strana, tj. da pojedine strane u Japanu radi vlastitih interesa upravo ubrzavaju povezivanje s vanjskim snagama, čime uvlače rizik sporova i konfrontacija u azijsko-pacifičku regiju.
Zahvaljujući promociji od strane SAD-a, NATO neprestano širi svoje ruke u azijsko-pacifičku regiju, pokušavajući oblikovati „azijsko-pacifički NATO“, a Japan je ključni partner tog Saveza. Približavanje dviju strana ne događa se samo zbog toga što je Japan „čelična sluga“ SAD-a u azijsko-pacifičkoj regiji koja odlučno slijedi američku tzv. „Indo-pacifičku strategiju“. Istovremeno se to događa i zbog japanske ambicije da ponovi put vojne sile, ali i njegove potrebe da iskoristi NATO u obrambenom smislu.
Foto: VCG
Nakon izbijanja ukrajinske krize na početku prošle godine, Japan je slijedio američki korak isporučujući vojne zalihe Ukrajini i vršeći sankcije nad Rusijom, čime je osvojio „pohvale“ od strane NATO-a. Prošlog lipnja je japanski premijer po prvi put, na poziv NATO-a, sudjelovao na summitu Alijanse, što je postalo simbolički događaj koji označava promociju suradnje dviju strana.
Iza niza poteza Japana stoji njegova politička kalkulacija. Zadnjih godina, u svjetskoj geopolitičkoj strukturi se dogodila duboka promjena, a SAD su pogrešno definirale Kinu kao „glavnog suparnika“, čime su omogućile desničarskoj snazi u politici Japana priliku za preokret. U sve konzervativnijim okolnostima politike Japana, oslabljuje se relativna racionalna i praktična politika prema Kini, a Japan postaje taj koji najsenzacionalnije najavljuje „prijetnju iz Kine“ među svim azijskim zemljama.
Što se tiče ultradesničarske snage Japana, ona upravo do kraja provocira napetost, gurajući azijsko-pacifičku regiju prema nestabilnosti i sporovima, te pokušavajući obnoviti staromodni san o militarizmu. No, 21. stoljeće nije više razdoblje u kojemu Japan oružjem napada na susjedne zemlje. Danas više ne postoje uvjeti da Japan ponavlja taj zločesti put. Ako japanski političari tvrdoglavo inzistiraju na uvlačenju vukova u kuće i ugrožavanju azijsko-pacifičke regije, ispred ih mogu dočekati samo opasne litice.
