31. siječnja navečer su glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, koji se nalazi u posjeti Japanu, i japanski premijer Fumio Kishida objavili zajedničku izjavu, najavljujući da će dvije strane surađivati u pomorskoj sigurnosti, kibernetskom prostoru, kontroli naoružanja kao i u drugim područjima. Istovremeno, nisu zaboravili spomenuti vojnu snagu Kine i tajvansko pitanje. Kako su prokomentirali japanski mediji, prilikom prvog posjeta glavnog tajnika NATO-a u zadnjih 6 godina, Japan i NATO se upravo "intenzivno približavaju".
Prije toga, tijekom Stoltenbergovog posjeta Južnoj Koreji, Kina je također postala meta, jer dvije strane su najavile kako Kina „predstavlja izazov vrijednostima, interesima i sigurnosti“ zapadnog svijeta. NATO je upravo uvukao SAD i u tzv. „Indo-pacifičku strategiju“, gdje koristeći Kinu kao u izreci, širi ruke u azijsko-pacifičku regiju, i dovodi zločest duh Hladnog rata. Zbog svega ovoga je potreban veliki oprez cijele azijsko-pacifičke regije.
Intenzivno je uslijedio i korak Jensa Stoltenberga, a američki ministar obrane Lloyd Austin je 30. siječnja također stigao u J. Koreju gdje je ponovio da se treba ojačati sposobnost SAD-a za „prošireno odvraćanje“(Extended Deterrence). SAD i NATO s jedne strane senzacionalno najavljuju „vojnu prijetnju“ kineske strane, a s druge strane praktično pojačavaju vojne veze s azijskim saveznicima, čime su azijsko-pacifičkoj regiji donijeli duboku nervozu i sigurnosnu prijetnju. Sve ovo jasno svjedoči da su SAD upravo taj operator koji stvara „azijsko-pacifičko NATO“.
Međutim, današnji NATO više nije taj od nekad. Kao staromodni rezultat Hladnog rata, radi produžetka svog života NATO sada senzacionalno najavljuje tzv. sigurnosnu prijetnju posvuda, ali i intenzivira interakciju s Japanom i J. Korejom, no to su samo političke predstave s više simboličkog značaja a daleko manje praktičnog.
Pogledamo li sa strane vojne snage, završetkom Hladnog rata NATO se pretvorio od vojnog saveza u politički i diplomatski savez, a akcijska sposobnost mu je dosljedno padala te su brojne njegove zemlje članice izložene nestašici financija. A pogledamo li sa strane javnog mnijenja azijsko-pacifičke regije, većina zemalja te regije je svjesna zavjera SAD-a i NATO-a da dovedu nevolje prema istoku, i to odlučno odbijaju. NATO gleda na J. Koreju i Japan kao na ključ za ispunjenje svojih ambicija za hegemoniju, međutim, kao azijske zemlje, Japan i J. Koreja trebaju shvatiti da, bez obzira na to kako kalkuliraju, pristupanjem u NATO ipak će doživjeti teške povratne udarce.
Današnji NATO izgleda veliko, upravo je iscrpljen, a to je činjenica koju nikakva politička predstava neće moći sakriti. NATO namjerava učiniti probleme u azijsko-pacifičkoj regiji ali teško će pokrenuti oluju. Azijsko-pacifička regija nije arena za klanje velikih sila, a njezini građani, kao niti povijesni trendovi, neće dozvoliti bilo kakve zavjere za „novi Hladni rat“.
