Oko 400 kilometara sjeverno od Pekinga smjestila se velika površina stabala koja je od velike važnosti za kvalitetu vode i zraka glavnog grada Kine.
To je okolišni štit koji smanjuje pješčane oluje.
Šuma Saihanba pročišćava 137 milijuna kubnih metara vode za područje Peking-Tianjin, te može proizvesti pola tone kisika, no prije više od pola stoljeća na tom području nije bilo ništa drugo doli gole zemlje.
Zhao Yunguo, voditelj ureda za upravljanje šumom pokazuje prema jednom stablu, visokom otprilike 20 metara i naziva ga "stablom zasluge."
"Prije pedeset i šest godina, tamo se nalazilo samo jedno stablo, ono ondje. Bez njega ne bi bilo ni Saihanbae," rekao je Zhao.
Saihanba je kombinacija kineskog i mongolskog i znači "prekrasno brdovito područje". Do dinastije Qing (1616-1912) to je područje korišteno za lov.
Kada je dinastija bila u financijskim problemima, car Tongzhi je područje počeo koristiti za proizvodnju drveta kako bi nadoknadio deficit u državnoj blagajni. Područje je brzo postalo sterilnim, na rubu mongolske pustinje.
Napori da se područje obnovi počeli su 1960.-ih. U listopadu 1961. grupa od šest arborista otišla je na ekspediciju u to područje i proučavala mogućnost da se ondje posade stabla.
"Pronašli su ovo jedno stablo ovdje, kako stoji samo na nepreglednom području. Doslovno su htjeli zagrliti to stablo i svima su suze došle na oči," rekao je Zhao.
Ako jedno stablo može preživjeti ovdje, onda mogu i milijuni stabala - takva je bila nada ljudi kada govorimo o Saihanbai. Oko 56 godina kasnije, nada je postala stvarnost. Gola pustoš je sada velika šuma površine 7,5 hektara.
SADNICE NA KAMENITU TLU
Sadnja drveća u Saihanbai, gdje se temperature mogu spustiti na minus 43 stupnjeva, je bio škakljiv prijedlog.
U 1960.-ima, mladi novaci su posadili 427 hektara ariša, no skoro niti jedan nije preživio, njih manje od osam posto.
"Sadnice smo prevozili kamionima iz sjeveroistočne Kine, i s juga, no nisu mogli preživjeti u lokalnoj klimi," rekao je Yi Guizhi, umirovljeni sadilac drveća.
Ljudi su obrađivali sadnice i brinuli se za njih tijekom cijele godine. "Sadnice bismo zasadili u rano proljeće, brinuli se za njih tijekom ljeta i jeseni, i pravilno ih štitili tijekom zime. Sadnice bi imale čvrsto korjenje, no drveće nije bilo visoko, nego debelo i nisko," rekao je Yi.
Tijekom godina su stabla u Saihanbai preživjela neke od najgorih suša, mrazova i štetočina.
"Koristili smo gotovo svu poznatu tehnologiju kako bismo stabla održali na životu, " rekao je Wang Jianfeng, još jedan veteran sadilac drveća.
"Neka drveće, primjerice, rastu u zemlji dvije godine, potom ih stavljamo u tegle dvije godine da dovoljno ojačaju i onda ih ponovo presađujemo u zemlju," rekao je.
Pokušaji sadnje nisu neubičajeni diljem Kine, no velik broj pokušaja je bio uzaludan jer nije bilo stalne brige.
Ljudi u Saihanbai su bili uporni kako bi uspjeli u svom naumu. U 2012. oko 6 000 hektara kamenite zemlje je preostalo, tamo gdje je sadnja drveća bila iznimno skupa i teška.
"Nikada nismo čekali da bude dovoljno novca ili dovoljno ljudi. Odlučili smo da je to ispravno, da posljednji komad gole zemlje bude zelen," rekao je Liu Haiying, voditelj ureda za upravljanje šumom.
U posljednjih pet godina radnici su posadili 83 posto zemlje. Ostatak radove bit će dovršen iduće godine, rekao je Liu.
VJEŠTINA I UMJETNOST
Radnici redovito ruše stabla kako bi drugim stablima omogućili da rastu, čime ostavljaju otprilike 15 velikih stabala na svakom hektaru. Sade različite vrste drveća kako bi povećali otpornost na nametnike i bolesti.
"Sadnja drveća u zemlji je vještina, no njihovo dugoročno očuvanje je umjetnost," rekao je Zhang Xiangzhong, službenik pri uredu za upravljanje šumom.
Kina ima 200 milijuna hektara šuma, no velik broj toga je niske kvalitete. "Ključ kvalitetnog pošumljavanja je kvalitetno upravljanje," rekao je Zhang.
Saihanba ima izvrsnu upravu. Neke od standarda koji se ovdje koriste su prihvatile druge šume. U 55 godina u Saihanbai nije bilo požara. Lokalne padaline su se povećale za 60 millimetara u usporedbi s prijašnjim godinama, te je poboljšana mikroklima područja, suglasni su stručnjaci.
"Ljudi Saihanbae držali su se kreda da goli okoliš ovog područja pretvore u zeleni okoliš. Njihove napore treba pohvaliti, te trebaju poslužiti kao primjer iz kojeg mogu učiti drugi upravljači šuma," rekao je Shen Guofang, akademik Kineske akademije za inženjerstvo.
