Prije 30 godina u riječniku prosječnih Kineza pojam ''moda'' bio je potpuna nepoznanica. Tada su se svi u Kini oblačili u dvije boje: sivu i tamnoplavu. Zbog slabije gospodarske situacije, jednostavniji stil predstavljao je tadašnji društveni trend.

Prije reforma i otvaranja prema svijeta, industrija proizvodnje odjeće još nije bila univerzalna, a odjeća je Kinezima bila ''privatna naružba'', odnosno svatko je birao tkaninu koja mu je odgovarala te je šio sam ili kod krojača.

Francuski dizajner Pierre Cardin je 1979. održao prvu modnu reviju u Kini nakon reformi i otvaranja svijetu.

Tijekom 80-tih, uz prvi ulazak stranih brandova poput Pierrea Cardina i Montaguta, Kinezi su počeli, doduše nejasno, poimati modu. Francuski dizajner Pierre Cardin je 1979. održao prvu modnu reviju u Kini nakon reformi i otvaranja svijetu. To je svakako Kinezima bacilo novo svjetlo na spomenuti pojam. U isto vrijeme, jačanjem platežne moći, ljudi su počeli težiti drukčijem, sve raznolikijem oblačenju.

Na početku 90-tih bogatiji Kinezi su voljeli kupovati odjeću u kinesko-britanskoj ''ulici''.

Na početku 90-tih bogatiji Kinezi su voljeli kupovati odjeću inozemnih brandova, posebice muška odijela u kinesko-britanskoj ''ulici'' koja se nalazila na granici Shenzhena i Hong Konga.

Muška odjeća je tada bila jako skupa, čak preko 800 yuana, što je bilo dosta u odnosu na prosječni mjesečni prihod Kineza od samo 200 do 400 yuana. Zbog toga su si samo oni bogatiji mogli priuštiti moderno oblačenje.

Hongkonški brand Giordano je otvorio svoju prvu trgovinu modernih odjevnih predmeta.

Većina trgovina s odjećom bila je tada poprilično tradicionalna, odnosno nisu prodavali samo odjeću, nego i druge proizvode. Odjeća se prodavala na pultu, kupci je nisu mogli slobodno dodirivati, prodavači su bili ti koji su im pomagali što je bilo poprilično nezgodno.

Nakon toga, trgovine odjećom su se postepeno pojavljivale u kontinentalnom dijelu Kine. Hongkonški brand Giordano je otvorio svoju prvu trgovinu modernih odjevnih predmeta u Guangzhouu u kojem su kupci slobodno mogli razgledati, dodirivati i isprobavati odjeću.

To je tada bila velika vijest, a otvorenje je privuklo mnoge znatiželjnike koji su došli pogledati o čemu se radi.

Kineska industrija proizvodnje odjeće napokon se mogla pohvaliti lokalnim brandovima.

Uz ulazak stranih brandova kineska proizvodnja odjeće se također razvijala. Međutim, tadašnje tvrtke nisu imale pojma o brandovima i brandingu.

No i to se postepeno promijenilo s obzirom na to da je većina poduzetnika počela imati svijest o vrijednosti brandova za razvoj industrije. Oni su registrirali svoje vlastite brandove, a kineska industrija proizvodnje odjeće napokon se mogla pohvaliti lokalnim brandovima.

Današnji stilovi Kineza se razlikuju jer svi slobodno biraju modne linije i brandove.

Današnji stilovi Kineza se razlikuju jer svi slobodno biraju modne linije i brandove prema vlastitim potrebama ili željama koje predstavljaju njihove identitete, zanimanja i karaktere.

Odjeća je i za njih neka vrsta jezika, koji pokazuje način života u različitim razdobljima, različita razumijevanja istog pojma i potragu za estetikom.

Od razdoblja u kojem postoje samo dvije boje odjeće pa sve do danas Kina je postala druga najveća zemlja za potrošnju luksuzne robe. S razvojem kineskog gospodarstva sve moderniji i samopouzdaniji postajali su i Kinezi sami.