Kina u mojim očima

Kada bilo koja osoba na svijetu pomisli na svjetsku silu, Kina će sigurno u odgovorima 100 odsto ljudi biti u top tri. Međutim, mnogo je manje onih koji su imali priliku da posjete tu svjetsku silu i upoznaju se sa njenom kulturom, politikom, ekonomijom, ljudima...

（Iz privatnih arhiva）

Ja sam imala sreću da, zahvaljujući poslu kojim se bavim, budem među onima koji su imali priliku da upoznaju Zabranjeni grad, Kineski zid, probaju pravu kinesku hranu i upoznaju ljude u toj veličanstvenoj zemlji.

Iako je od mog putovanja u Kinu prošlo više od tri godine, sjećanja su svježa i dalje.

Kineski um, mi, „slobodni Evropljani“ možemo samo da sanjamo

Posjetila sam mnogo zemalja, vidjela mnogo, ali doživljaj Kine je nešto što se ne može porediti ni sa čim. I dalje su slike u glavi toliko bistre kao da je bilo juče. Jer su te slike jedinstvene, neponovljive, unikat...

Slike iz Kine svi imaju priliku da vide na internetu, ono što doživite očima je nešto sasvim drugačije. Osjećaj kada dodirnete zid koji je građen od sedmog vijeka prije nove ere, kada u ruku uzmete list drveta koje je starije od civilizacije u pekinškim parkovima, kada vidite dedicu od 70 godina kako meditira i radi vježbe koje vaše tijelo od trideset ne može ni da zamisli, kada vidite da ne jedu hljeb, da je čaj njihova kafa, da vodu ne drže u frižideru, već da je piju toplu, kada shvatite da, kada pogledate njihova lica, na njima ne možete vidjeti godine i umor, uprkos tome što njihov radni dan počinje sa prvim zracima Sunca, a završava kada Sunce zađe... Onda shvatite da, da, Kina zaista jeste svjetsko čudo, ali ne čudo i sila kakvom je smatraju oni koji je nikada nijesu posjetili, već čudo, jer ima i čuva nešto što se u ostatku svijeta polako zaboravlja, tradiciju i kulturu.

（Iz privatnih arhiva）

Možda malo bolna, ali istinita činjenica. Evropljani ne mogu shvatiti kinesku mudrost i način življenja, razmišljanja, postojanja, ukoliko se ne bave usavršavanjem.

Kada uporedite kinesku i evropsku kulturu i način življenja, kristalizuje se sljedeće mišljenje, makar kod mene – i jedna i druga su posebne, bogate i jedinstvene. Uporedite li način življenja, prve dvije riječi koje mi padaju na pamet su brzina i sporost.

Brzi evropski stil života je ništa u poređenju sa kineskim. U kojem god dijelu Evrope da živite, da, žuri se, ali se uvijek ima vremena za uživanje uz kafu ili piće na suncu, sa prijateljima, za pauzu u danu, na poslu, u životu... Posebno poredi li se sa Crnom Gorom, na primjer. Znamo kako kod nas izgledaju glavne ulice i popularni kafići od jutra do mraka, uvijek postoji „kritična masa“ da se kafići popune. Od osam ujutru na kafu prije posla, od 11 na kafu u pauzi, od 1 na kafu u najljepšem dijelu dana za one koji posla možda nemaju, ali se za kafu i uživanje uvijek nađe, ili od 4 kad se s poslom završi... Kod Kineza pauza ne postoji. Naš svaki dan prilikom desetodnevne posjete počinjao je u 7 ili prije. Sjećam se, bilo je nekoliko nas koji bez naše jutarnje kafe ne možemo da počnemo dan. Ta kafa se pije bar sat, pa se onda doručkuje, lagano, pa se kreće u dan. E sad, kako to izvesti a u 7 morate biti u autobusu? Morali smo ustajati i prije sunca da bi odradili naše jutarnje rituale. Jer, u sedam morate biti u autobusu. Da, Kinezi su jako tačni. Minut je jako važan i bitan.

（Iz privatnih arhiva）

Mi u sedam izgledamo kao da nas je, kako bi se kod nas reklo, „izbacila poplava“, oni izgledaju svježe, odmorno, i u sedam, i u tri i u sedam uveče...

Zašto? Zato što, na primjer, u devet uveče, kad se naš „radni“ dio dana završio, ekipa je bila spremna da se odmori od napornog dana u nekom kafiću. Šetanje ulicama Pekinga u to vrijeme izgledalo je pomalo zastrašujuće. Budući da smo istim tim ulicama prošli ujutru, bile su neprepoznatljive. Iz autobusa, dok smo se budili, vidjeli smo, malo istrošena fraza, ali zaista je izgledalo tako – mora automobila, motocikala, ljudi na sve strane. Svi nekud žure, svi negdje idu, svi negdje treba da stignu na vrijeme.

Uveče, nigdje nikoga. Možete li da zamislite grad koji ima preko 20 miliona stanovnika? Zamislite ih prvo SVE na ulici, u pokretu. A onda zamislite, pada noć, radni dan je završen. Nijednog od tih 20 miliona nema na ulici. Jer su radili cijelog dana, došli kući, jeli i spavaju jer sjutra sve kreće iz početka. E, to je Peking u nekoliko rečenica. Sjećam se, tražili smo „kafanu“ dva sata. Na kraju je nađosmo, jedva. I to „kafanu“ u pravom, našem, balkanskom smislu riječi. Jer, gubljenje je dragocjenog vremena sjedjenje u kafani, na naš, crnogorski način.

E, to vam je ta njihova brzina i naša brzina. Naša druga, njihova peta.

Neko će reći da smo mi, Evropljani, slobodniji u odnosu na Kineze. Većina zapravo. Ne bih se saglasila. Da, istina, postoje pravila koja se moraju poštovati. Kako napisa Vladimir Maljavin, autor preko 30 knjiga i 300 članaka posvećenih istoriji Kine, kineski način života, pretpostavlja beskonfliktno ponašanje, predanost porodici, političku indiferentnost i može da obezbijedi uspjeh.

Zamislite sad, da ste beskonfliktna osoba, da vas politika ne interesuje, da ste posvećeni porodici, poslu i da vam to garantuje uspjeh. Nije loše zar ne?

Na ulicama Pekinga možete vidjeti i lijepo obučene ljude, ali i one koji nose papuče sa čarapama i podjednako idu podignute glave i ovaj prvi i ovaj drugi. I podjednako ih ne interesuje šta ste vi obukli, i ne interesuje ih vaš život i ne interesuje ih da li ste tužni, ili srećni, da li vam ide dobro ili ne. Jer gledaju svoja posla. Vole da se šale i to rade jako dobro. Vole da se smiju, ljubazni su, uvijek. Poštuju vas i očekuju da to poštovanje dobiju i od vas.

（Iz privatnih arhiva）

Da, nemaju tu „evropsku slobodu“ na kojoj nam zavide, ali u njihovim glavama mnogo je više slobode nego u našim. Mnogo manje predrasuda, zavisti. Njihov um je nešto što je za nas, „slobodne Evropljane“ nedostižna kategorija. Mi smo slobodni na papiru, ali u našim glavama je bezbroj ograda i pregrada, zatvora... Oni žive po pravilima, ali unutra vlada mir i harmonija o kojim mi možemo samo da sanjamo. ..

Stvoreni su za biznis, na ekonomiji počiva sve

E sad, posebna priča je ekonomija. Ponovo ću citirati Maljavina – Tradicija i modernizacija su antipodi – što objašnjava zašto se stalno nameće problem kako ih spojiti u savremenom svijetu. Ali, Kina je dokaz da je moguće da se krajnosti spoje, i da, kad se to desi, dobijate spektakl.

Suvišno je govoriti kakva je kineska ekonomija i zašto. Ne želim da previše zalazim u stvari o kojima ne znam toliko, osim onoga što je očigledno svima.

Mogu, ipak, otkriti moj utisak nakon svega što sam vidjela u Kini. Dva zaključka. Prvi- svjetlosnim godinama smo iza Kine u tehnološkom smislu. Nije neki zaključak, mogu to zaključiti i oni koji nikada nijesu bili u Kini. Ali, utisak je mnogo jači kad odete, vidite da na primjer, u prodavnicama nemate kase i kasirke, prodavnice nemaju katance i lance, već jednostavan displej na koji prislonite telefon, dokument i prodavnica se otvara samo za vas. Uzmete šta vam treba i , izađete. Sve će za vas odraditi sistem.

Tek kada sam u Kini vidjela smart home, shvatila sam da do tog momenta nijesam imala pojma dokle je stigla tehnologija i šta zapravo znači „smart home“. Ne, nemate smart home ako možete klimu da podesite s telefona da zagrije kuću dok vi dođete kući, ili da uključite svijetlo pomoću aplikacije s telefona. Vjerujte da nije. To vam je, kad ne morate, ama baš ništa da radite, ređaji sve rade za vas. Vi samo treba da mahnete rukom, pogledate, kažete šta vam treba i, to je sve. Bilo da je to puštanje vode u toaletu, otvaranje kante, pravljenje seta za peglanje, podešavanje kreveta za spavanje, pravljenje kućnog bioskopa, kuvanje kafe ili čišćenje kuće. Samo kažete na primjer, bioskop i magija kreće – svijetla se sama podešavaju, video bim se sam pojavljuje niotkuda, sto se pomjera, krevet se podešava... Valjalo bi to baš nama, Crnogorcima zar ne? Šteta, nijesmo Kinezi.

（Iz privatnih arhiva）

Drugi zaključak koji sam donijela na osnovu mog laičkog shvatanja ekonomije je, sigurna sam ipak tačan ili će se ostvariti kasnije ili prije. Prije bih rekla prije. Kineska ekonomija biće najjača ekonomija na svijetu. Znate zašto? Jer su fokusirani samo na nju. Ne biju tuđe bitke, ne vode tuđe ratove, ne objavljuju koliko imaju tenkova i vojnih aviona, propagiraju mir. Njihovo najveće i najmoćnije oružje je saradnja. Ne mašu oružjem, već novčanicama. Pomažu svima, bez izuzetka, i malim i velikim, stvaraju veze, šire uticaj. Iz dana u dan. I tu vidite onu mudrost s početka teksta, nama nedostižnu.

Rado bi oni kupovali naša vina, sireve, med, masline, vole evropske stvari i ne žale da za njih i plate. Na primjer, za jednu flašu vina koja kod nas košta oko tri eura oni daju 60. I daju, plate, ne žale. I nemamo toliko vina koliko bi oni mogli da kupe. Ni blizu. Opet, šteta, nijesmo Kinezi.

I na kraju, uz nadu da sam makar malo približila svoj doživljaj Kine, naravno, u onoliko redova koliko je bilo dozvoljeno(moglo bi se pisati danima), nekoliko napomena ukoliko se odlučite da posjetite Kinu jednog dana:

（Iz privatnih arhiva）

Promijenite navike tih nekoliko dana, pokušajte da osjetite Kinu u pravom smislu riječi, nikad ne odbijajte čaj ako vam ga ponude, izdržite bez hljeba i hladne vode, pijte je toplu. Budite nasmijani, oslobodite se okova u glavi, pojedite slatkiš iako nije sladak, probajte pekinšku patku, zavrtite sto i probajte sve s njega, jer će vam kanije biti žao što to nijeste učinili. U Pekingu upoznajte tradiciju, dedicu koji pleše u parku i jedno od svjetkih čuda, a onda pođite u Šangaj, da vidite da i oni znaju da se zabave. I upijajte očima sve, jer je to iskustvo i doživljaj koji se desi jednom u životu.(Mirjana Miladinović)