Koga još može prevariti američka strana svojim staromodnim manevrima za “potporu Tajvanu u sudjelovanju na konferenciji”
Uoči 75. Konferencije Svjetske zdravstvene organizacije, američki političari opet se igraju staromodnih manevra za “potporu Tajvanu u sudjelovanju na konferenciji”. Nedavno je američki predsjednik potpisao tzv. zakon, naloživši državnom tajniku SAD-a da pomogne Tajvanu u ponovnom stjecanju statusa promatrača SZO-a, samo kako bi mogao “sudjelovati na konferenciju SZO-a”. Riječ je o grubom uplitanju u unutrašnje poslove Kine, teškom kršenju principa jedne Kine i Tri zajednička priopćenja Kine i SAD-a, kao i teškom kršenju međunarodnih zakona i osnovnih pravila međunarodnih odnosa. To je osuđeno na poraz.
Foto: Visual People
SZO je poseban organ UN-a u kojem je dozvoljeno učlanjenje samo suverenih država. Prema dotičnim rezolucijama Skupštine UN-a i SZO-a, sudjelovanje kineskog Tajvana u događanjima te organizacije mora biti po principu jedne Kine. Od 2009. do 2016., na osnovu toga da su se obje strane tjesnaca pridržavale “Konsenzusa iz ‘92”, putem zajedničkog dogovora, kineski Tajvan je kontinuirano sudjelovao na Konferencijama SZO-a uz ime “kineski Taipei”, kao promatrač. Riječ je o posebnom aranžmanu pod preduvjetom principa jedne Kine i uz želju mirnog razvoja odnosa između dviju strana tjesnaca.
Ali zašto je nakon toga ta kineska pokrajina bila odbijena za sudjelovanje? Sigurno je to i američkoj strani i tajvanskoj vlasti više nego jasno. Nakon svibnja 2016. kada je Demokratska progresivna stranka stupila na vlast, ona se tvrdoglavo zalagala za “nezavisnost Tajvana”, odbijajući priznanje “Konsenzusa iz ‘92”, čime je uskraćena politička osnova za sudjelovanje kineskog Tajvana na Konferenciji SZO-a. Bez obzira na to kako SAD i Tajvan pokušavaju prevariti međunarodnu zajednicu, i to “asom pandemije”, ova činjenica nikako ne može biti sakrivena.
Foto: VCG
Ovaj put američka strana je ponovila svoje staromodne manevre, i omogućila je svijetu da shvati perfidnost američkih političara koji samo najavljuju princip jedne Kine. Od jačanja tzv. američko-tajvanske vojne suradnje pa sve do slanja političara i senatora u posjet Tajvanu, pojedini američki političari stalno - igrajući “as Tajvana” - pokušavaju obesmisliti princip jedne Kine, ojačati suzbijanje Kine, a istovremeno sakupiti političke poene sebi. I zato je Tajvan osuđen da bude samo šahovska figura u ruci američke strane, a sudbina šahovske figure je samo slušati druge. Što se tiče američke “potpore Tajvanu u sudjelovanju na konferenciji”, pojedini tajvanski mediji su isticali kako je i tajvanskoj i američkoj strani potreban vidljivi rezultat, no ipak njihovi “lijepi ali prazni snovi varaju”. Ali, koga?
Tajvansko pitanje je najvažnije i najosjetljivije pitanje u kinesko-američkim odnosima koje se tiče suštinskih interesa Kine. Američka strana se treba pridržavati političkih obećanja prema Kini, i zaustaviti obesmišljavanje principa jedne Kine. Američka strana treba praktično provesti konsenzus između dva čelnika. Manevri Tajvana koji “priča jedno a radi drugo” samo će prekomjerno potrošiti politički ugled SAD-a koji je u neprestanom padu. Bilo kakva dopuštenja i potpore “tajvanskoj nezavisnosti” će samo naići na snažne protuudare kineske strane, i to je već na početku osuđeno na poraz.
