SAD: majstor „prisilne diplomacije“
Zadnje vrijeme su američki dužnosnici često javno iskrivljavali racionalne protumjere Kine prema Litvi „prisilnom diplomacijom“(Coercive Diplomacy). Riječ je o potpori američke strane tajvanskoj vlasti, i političkom manevru za „suzbijanje Kine Tajvanom“. Zapravo, sve ovo je više svjedočilo licemjeru i prijetvornosti „hegemonije retorike“ američke strane.
Foto: VCG
Više je nego jasno čija je greška uzrokovala tekuće teško stanje u kinesko-litvanskim odnosima. Litvanska Vlada je izdala svoje obećanje, prekršivši princip jedne Kine, čime je privukla široke kritike i protivljenje širom svijeta. Nedavno je Vlada u sjeni Litve izjavom priznala da je Tajvan nerazdvojni dio kineskog teritorija, izražavajući nadu da će Vlada te zemlje ispraviti pogreške. To je u potpunosti dokazalo da je upravo Litva prvo teško pogriješila u politici prema Kini, pa se onda Kina bavila svojim protumjerama. No, SAD je nazvala adekvatne mjere Kine za zaštitu državnog suvereniteta „prisilnom diplomacijom“.
Foto: VCG
Kad pogledamo povijest, nije teško shvatiti kako je, zapravo, „prisilna diplomacija“, američki „patent“. Od 1994., kada su prisilile raspad vojne Vlade Haitija, i 2003. kada su dodale 30,3 milijardi dolara jasno u ime „prisilne diplomacije“, do toga da su američki službenici iskreno rekli da prema Iranu jedino postoje „prisilne“ politike, godinama su SAD nizom akcija svijetu prikazivale klasične primjere „prisilne diplomacije“.
Osim toga, radi zaštite gospodarske i tehničke hegemonije, SAD su beskrupulozno udarile francuski Alstom, japansku Toshibu i druge konkurente te prisilile TSMC, Samsung i druge kompanije da poruče podatke opskrbnih lanaca, fabricirajući „incident Meng Wanzhou“, namjeravajući tako udariti kineske tvrtke visoke tehnologije ... Teško je pobrojati zlodjela SAD-a, a svijet već dugo pati od američkog „prisiljavanja“.
Foto: VCG
Za SAD, zemlju s „hegemonijskim genom“, „prisilna diplomacija“ je čest alat u ruci. No, u vremenu globalizacije, koje uvažava multilateralizam, uzajamnu korist i zadovoljstvo svih strana, „prisilna diplomacija“ nije rješenje. Arnold Kanter, nekadašnji državni tajnik SAD-a je naveo da „prisilna diplomacija“ izgleda kao da će moći realizirati veliki strateški cilj skromnom cijenom, no, zapravo rijetko činjenice mogu dokazati njenu učinkovitost.
U suštini, zna se tko „prisiljava“ svijet, tko ugrožava međunarodni poredak i multilateralna pravila. To je međunarodnoj zajednici više nego jasno. Suverene države, bez obzira na veličinu i snagu, moraju biti ravnopravne pred međunarodnim pravima, a poduzeća moraju poslovati i razvijati se po tržišnim pravilima. Nitko ne želi biti pod prisilom i postati politički alat. SAD se neće pojačati „prisilnom diplomacijom“, nego će samo biti sve više izolirane i doći će do velikog raspada.
