Branko Ivanković niže uspjehe u Omanu, ali kaže: Kina je moja vječna čežnja za povratkom
Hrvatski nogometni trener Branko Ivanković ruši sve rekorde kada su u pitanju angažmani hrvatskih nogometnih stručnjaka u inozemstvu. Osvojio je broncu s hrvatskom nogometnom reprezentacijom u Francuskoj 1998. kao pomoćnik Miroslavu Ćiri Blaževiću, odveo je kao izbornik Iransku nogomentu reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006., bio prvak sa zagrebačkim Dinamom 2007., zatim 2010. prvak Kine sa Shandong Lunengom, prvak Irana s Persepolisom Teheran u sezoni 2016./2017, 2017./2018., 2018./2019., kao i osvojio Super kup Irana istih spomenutih sezona.... Gotovo je nemoguće nabrojati što je sve kao trener Ivanković osvojio, a posljednji uspjeh na kormilu reprezentacije Omana bio je povod za razgovor s ovim vrhunskim hrvatskim stručnjakom. Branko Ivanković se rado odazvao našem pozivu i dao ekskluzivni intervju za China Media Group.
Fotografija: iz privatnog arhiva, s dopuštenjem
Početkom 2020. godine preuzeli ste kormilo reprezentacije Omana. Koji je cilj postavljen pred vas i kakvo ste stanje zatekli u reprezentaciji?
"Dolaskom na kormilo nogometne reprezentacije Omana nisu mi postavljali neke posebne ciljeve. Naravno bilo je potrebno dizati kvalitetu Omanskog nogometa, plasirati se u slijedeći ili završni krug kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo koje će se igrati u Kataru 2022. godine, jer do sada su samo dva puta bili u završnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Istodobno, ja sam postavio pred sebe ciljeve da uz plasman na završna natjecanja pripremim reprezentaciju tako da bude ravnopravan protivnik svim momčadima u Aziji."
Osigurali ste plasman na Azijski kup koji će se održati 2023. godine u Kini, te ušli u treći krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatima?
"Izuzetno sam zadovoljan sa rezultatima koje smo ostvarili i plasirali se na dva završna natjecanja u Aziji, pogotovo kada se zna da smo mi u Omanu imali možda najtežu situaciju od svih naših protivnika. Naime, naši igrači od posljednjih 18 mjeseci, gotovo 12 mjeseci nisu imali mogućnost treniranja i odigravanja utakmica Omanske profesionalne lige zbog situacije sa pandemijom izazvanom koronavirusom, a za sportaše je to nešto najteže. Dakle, zbog svih tih razloga sam izuzetno zadovoljan i sretan postignutim rezultatima".
Kakve su vaše daljnje ambicije na klupi Omana?
"Svjesni smo da u ta natjecanja ulazimo kao momčad koja teško može napraviti nešto više, ali moram naglasiti su moji igrači, reprezentativci Omana izuzetno vrijedni, motivirani u radu i to mi daje mnogo optimizma. Upravo zbog toga imamo pravo sanjati naš san. Pred nama je deset izuzetno jakih utakmica kroz koje ćemo dobiti dodatno iskustvo, ali naš krajini cilj je ostvariti dobar rezultat na Azijskom kupu koji će se održati od 16. lipnja do 16. srpnja 2023. godine u Kini".
Ako se ne varam, vi ste jedini hrvatski trener kojem je uspjelo s dvije različite reprezentacije plasirati se na Azijski kup (s reprezentacijom Irana 2004. godine i sada s Omanom). Kako to komentirate?
"Da ja sam jedini hrvatski trener kome je to uspjelo kao što sam i jedini hrvatski trener koji je jednu stranu reprezentaciju odveo na Svjetsko nogometno prvenstvo. Bilo je to s reprezentacijom Irana 2006. godine u Njemačkoj. Moram reći kako Hrvatska ima odlične trenere što su pokazali rezultati, a da ne kažem koliko vrhunskih igrača ima reprezentacija Hrvatske, a koji su prošli Hrvatsku školu nogometa. Nažalost, oni još uvijek nisu dovoljno cijenjeni u svijetu, jer Hrvatska je mala država, ima samo četiri milijuna stanovnika i velike zemlje koje su ujedno i bogatije, imaju veliku prednost, a i jači im je marketing, što je u transferu igrača itekako važno. Slično je i s hrvatskim trenerima, međutim, oni koji ostvare angažman u inozemstvo u pravilu i dokažu svoju visoku kvalitetu".
U svojoj bogatoj trenerskoj karijeri koje bi uspjehe, na klupskom ali i reprezentativnom planu mogli posebno istaknuti?
"Na stranu lažna skromnost, ali ja sam najuspješniji hrvatski trener, jer imam najviše trofeja... Bio sam prvak u tri različite zemlje, bio sam treći na svijetu s hrvatskom nogometnom reprezentacijom 1998. godine u Francuskoj. Imam mnogo lijepih i dragih uspomena i teško je neku posebnu izdvojiti, ali brončana medalja sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. s hrvatskom reprezentacijom je nešto posebno i s ničim se ne može usporediti. Iz Irana također nosim divne uspomene, primjerice kada smo igrali utakmice pred 100.000 navijača! Izdvojio bih i osvajanje prvog mjesta s Dinamom 2007. godine, kada smo imali 28 pobjeda za redom i osvojili 93,3 posto mogućih bodova, a te sezone sam osvojio i dvostruku krunu s Dinamom. Dakle i prvenstvo i kup. U prekrasnom sjećanju mi je ostalo i osvajanje naslova prvaka Kine 2010. godine sa Shandong Lunengom, jer je ta liga izuzetno jaka. Ima sve više stranih nogometaša i trenera, puno se ulaže i samim time diže kvaliteta igre".
Fotografija: iz privatnog arhiva, s dopuštenjem
Kao izbornik Irana uspjeli ste se plasirati na Svjetsko nogometno prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj, a zbog tog uspjeha ste proglašeni počasnim građaninom Teherana. Kakav je to bio osjećaj?
"Fantastično je bilo raditi u Iranu jer ljudi nevjerojatno vole nogomet. Primjerice, nakon što smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj i nakon utakmice sa Bahreinom, na ulicama Teherana slavilo je preko osam milijuna ljudi! Slična situacija je bila i u svim ostalim iranskim gradovima. Pri tome, nije bilo niti jednog incidenta, samo neizmjerno veselje i radost kod ljudi. Dakako da sam ponosan što sam proglašen počasnim građaninom Teherana. Takvo priznanje izuzeno rijetko dobivaju stranci".
U prosincu 2009. godine sjeli ste na klupu kineskog Shandong Lunenga iz Jinana i odmah u prvoj sezoni postali prvakom Kine. Kako je bilo raditi i živjeti u Kini?
"Došao sam raditi u veliki klub u Kini koji posljednjih sezona (prije mog dolaska) nije imao nekih velikih uspjeha. Odmah prve godine bili smo prvaci i to da u momčadi nismo imali niti jednog reprezentativca, odnosno jednog igrača koji je tek povremeno nastupao za reprezentaciju. Pri tome smo bili vrlo uvjeriljvo prvi ispred drugoplasirane momčadi Tijanjin TEDA koja je zaostala 13 bodova. U to vrijeme u Kini je kao trener radio i Miroslav Ćiro Blažević koji je vodio Shanghai Shenhua. U posljednjem kolu igrali smo međusobni susret i pobijedili smo 5:2. Dakle, učenik je pobijedio učitelja! Inače, bilo je divno raditi u gradu Jinan i klubu Shandong Luneng, jer su igrači bili izuzetno poslušni i vrijedni. Također je i menadžment kluba bio vrlo profesionalan i imao sam odlične odnose s njima. Jako sam uživao u Kini, koja me iz dana u dan oduševljavala i iz te zemlje nosim najljepše moguće uspomene".
Možete li izdvojiti neke anegdote i zanimljive situacije koje ste doživjeli u Kini?
"Teško mi je sada ovako na brzinu nešto posebno istaknuti, ali iznad svega je to bilo druženje s ljudima, njihovo poštovanje, vrhunska suradnja, poštenje i korektnost u izvršavanju obaveza. To možete doživjeti samo u Kini".
Što vam se u Kini najviše svidjelo?
"Rekao sam i prije da me u Kini sve oduševljavalo. Primjerice nevjerojatno je kojom su brzinom ljudi prihvatili novitete, i prilagodili se novom načinu života. Svidjela mi se i kineska hrana, a imao sam sreću kušati veliki broj različitih jela. Ukratko, Kina je moja vječna čežnja za povratkom i životom u toj toliko lijepoj i zanimljivoj zemlji", rekao je na kraju Branko Ivanković. (Ivica Korman)
