Nakon 100 dana na vlasti Bidenova administracija i dalje pogrešno razumije Kinu
Foto: Visual People
Američki predsjednik Joe Biden se 28. travnja obratio javnosti povodom 100 dana provedenih na vlasti. Kad je riječ o odnosima s Kinom, izrazio je čvrst stav napadajući „neravnopravne trgovinske politike“ Kine te je najavio da će SAD „zadržati vojnu prisutnost u indo-pacifičkom području“ i „odlučno zaštiti ljudska prava i slobodu“.
Nije teško shvatiti kako Biden u 100 dana na vlasti nije mogao izbjeći sjeni prethodnika u politici prema Kini te je pokazao još opasniji trend u pojedinim pitanjima.
„Konkurencija, suradnja i konfrontacija“, su ključne riječi koje je Biden više puna ponovio govoreći o odnosima s Kinom. No, na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu u veljači je Biden visokim tonom najavio „povratak SAD-a“, zagovarajući tzv. „konfrontaciju između autokracije i slobodnog svijeta“, čime je izrazio temeljni smjer svoje vanjske politike.
Nakon više od 3 mjeseca vladavine je svijet primijetio kako je „konfrontacija“ očito zauzela veći dio nastojanja, a Bidenova administracija je nastavila te prilagodila politike svog prethodnika i nastavila slijediti strateški cilj suzbijanja Kine davno oblikovan u Washingtonu, kao i ideološke antagonizme koje su pokrenuli Pompeo i njegovi partneri. Pri tom je prilagodila samo mjere i način, potičući saveznike u ime „multilateralizma“ na oblikovanje saveza za suzbijanje Kine.
Foto: Visual People
Konkretnije, u gospodarskim odnosima Bidenova administracija nije pokazala niti malo želje za ublažavanjem trgovinskog rata s Kinom, već je uvela nove sankcije kineskim tehnološkim poduzećima. U politici Washington i dalje neprestano krši kinesku krajnju granicu u osjetljivim pitanjima Xinjianga, Hong Konga i Tajvana te drugim pitanjima. U vojnom području, SAD senzacionalistički šire retoriku da „je Kina najveća prijetnja“, jačajući vanjske odnose poput četverostranog mehanizma i pozivajući saveznike na vježbe u Južnom kineskom moru. Kinu određuju kao metu čak i kada je riječ o unaprjeđenju civilne infrastrukture i razvoju industrije novih oblika energije u zemlji, tvrdeći kako postoji „opasnost da SAD zaostanu za Kinom“.
Općenito gledano, Bidenova administracija gleda Kinu kao „najvećeg konkurenta SAD-u“ te, u usporedbi s prethodnom administracijom, nije ublažila, već pojačala mjere za konfrontaciju, a politike su im u istom smjeru.
To nikako nije začuđujuće. Već u siječnju, kada je Bidenova administracija stupila na dužnost, su analitičari predvidjeli kako američki odnosi s Kinom neće biti optimističniji nego prije. To je rezultat stvarnih interesa u osvajanju glasova te duboko ukorijenjenog hegemonizma i mentaliteta Hladnog rata.
Razvojni cilj Kine nikad nije bio prestići SAD, nego postati bolja zemlja u kojoj građani žive bolji život, niti Kina želi zamijeniti bilo koga. Najhitniji prioritet Washingtona je zaustaviti trend jačanja konfrontacije i vratiti se na smjer pozitivne konkurencije. Kao što je Henry Alfred Kissinger rekao u nedavnom intervjuu, SAD se trebaju naučiti suživotu s velikom zemljom poput Kine.
