Diplomatska politika Japana prema Kini je pogrešno usmjerena

Ministarstvo vanjskih poslova Japana je 27. travnja objavilo diplomatsku plavu knjigu za 2021., u kojoj s jedne strane senzacionalno napuhuje sporove između Kine i Japana oko otoka Diaoyu te pitanja Južnog kineskog mora, Hong Konga i Xinjianga i služi se retorikom o tzv. kineskoj prijetnji, a s druge strane su kinesko-japanski gospodarski odnosi nazvani „jednim najvažnijih bilateralnih odnosa“. Ogromna razlika smjerova u politici i gospodarstvu pokazuje ogromne proturječnosti u odnosu Japana prema Kini, što čini japansku diplomaciju prema Kini, kojoj je hitno treba promjena, neodrživom.

Japanski premijer Suga Yoshihide je iskusni političar kojeg često opisuju kao postojanog i razboritog. No, njegova vlada je povukla niz nerazumnih poteza, kao što su četverostrani savez između SAD-a, Japana, Indije i Australije, razgovori 2+2 između SAD-a i Japana u ožujku, zajednička izjava čelnika SAD-a i Japana iz sredine travnja i sadašnja diplomatska plava knjiga, a posebno je izražavanjem tzv. „zabrinutosti“ zbog situacije u Tajvanskom tjesnacu teško prešla krajnju granicu kinesko-japanskih odnosa.

Što se tiče razloga za promjenu smjera japanske diplomacije, osim dosljednog savezništva SAD-a i Japana, ne možemo ignorirati još jedan, važniji uzrok. Vlada Suge Yoshihidea od dolaska na vlast prošlog rujna nema čvrstu podršku. Zbog slabe reakcije na epidemiju i depresije gospodarstva, japanski mediji već od siječnja spominju kandidate za sljedećeg premijera.

Nova američka administracija od stupanja na dužnost gleda Kinu kao najvećeg suparnika i promiče diplomatsku strategiju suzbijanja Kine sa saveznicima, u kojoj je Suga Yoshihide vidio priliku. U njegovoj političkoj kalkulaciji će, ako prati SAD i suprotstavi se Kini, moći osvojiti diplomatske bodove i povećati si šanse za ponovni izbor.

No, kakva je realnost? Danas japansko gospodarstvo i dalje znatno ovisi o kineskom tržištu i bez obzira na snagu savezništva sa SAD-om, ono neće donijeti ogromnu gospodarsku korist. Zbog toga je Japan u diplomatskoj plavoj knjizi nazvao kinesko-japanske odnose „jednim od najvažnijih bilateralnih odnosa“.

U 2020. se zbog utjecaja pandemije, japanski izvoz smanjio za 11%, ali je izvoz automobila i poluvodiča u Kinu narastao za 3%. Prije 20 godina je izvoz u Kinu činio samo 10% cjelokupnog japanskog izvoz, a do 2020. se povećao na 22%, dok izvoz u SAD čini 17%. Kada je riječ o učinkovitosti investicija, u 2019. je pokrivenost japanskih investicija profitom u Kini bila 17%, a u SAD-u manje od 5%.

Iako se kinesko i japansko gospodarstvo nalaze u različitim razvojnim fazama, ipak su u velikoj mjeri komplementarna. Ako Japan izgubi prihode od trgovine s Kinom i ogromne profite od investicija u Kini, nikako neće uspjeti prekinuti „izgubljenih 20 godina“.

Očito je kako se Japan sučeljava s Kinom u politici, dok ovisi o njoj u gospodarstvu, što je ogromna kontradikcija. Japansko senzacionalističko širenje retorike o tzv. kineskoj prijetnji će neizbježno znatno utjecati na njegove i investicije i trgovinu u Kini. Kina neće dopustiti da Japan zarađuje iz Kine ugrožavajući odnose dviju zemalja i proračuni Suga Yoshihide su pogrešni.

Japan treba shvatiti da će, kao bliski susjed Kine, ako izgubi bliskog prijatelj tražeći udaljenog „prijatelja“ pokušavanjem igranja diplomatskih igara između Kine i SAD, postići možda jedino taktičke rezultate bez ikakve strategije i neće ostvariti nikakvu stvarnu dobrobit. Današnji Japan treba skrenuti s pogrešnog diplomatskog i ponovno razmisliti o odnosima s Kinom.