Izmišljotine Amerike i Zapada o prisilnom radu su zapravo gluma
Foto: VCG
„Ukusan je Nang (kruh u Xinjiangu) iz radničkih ruku“ je izreka iz regije Xinjiang, koja govori o tome kako se lijepi dani postižu rukama i radom. Međutim, napori lokalnog stanovništva za sreću su oklevetani riječima američkih i zapadnih političara, koji lažno opisuju zapošljavanje stanovnika Xinjianga u drugim mjestima kao prisilni rad, s ciljem sijanja razdora između raznih kineskih etničkih skupina te ometanja razvoja Xinjianga. Kako bi realizirali ovaj cilj, koriste sve mjere.
Foto: VCG
Nedavno je Einar Hans Tangen, američki stručnjak za međunarodna pitanja, nakon što je pogledao video izvješće New York Timesa o gradu Kuitunu u Xinjiangu rekao kako je snimljeno s efektom tajnog snimanja. „Izvješće je stvorilo scenu koja izgleda kao da su tamošnji stanovnici prisiljeni na rad, ali su to ustvari specijalni filmski efekti“, rekao je.
Kakva je stvarnost u zapošljavanju stanovnika Xinjianga? Dokumenti su jasni. Prema javnim podacima, Xijiang je bio krajnje siromašno područje te je u 2014. je imao 3.18 milijuna siromašnih stanovnika, a južni dio je bilo još siromašniji od ostatka. Lokalna vlada je, kako bi stanovnicima pomagala u ostvarenju stabilnijeg i boljeg života, postavila unapređivanje zapošljavanja kao prioritet. U procesu rada i zapošljavanja radnici prema vlastitim željama izabiru profesije i radna mjesta te potpisuju ugovore s nadležnim poduzećima i dobivaju plaće.
Foto: VCG
Prema statistici je od 2014. do 2019. broj zaposlenih stanovnika u Xinjiangu narastao s 11,35 milijuna na 13,30 milijuna osoba, s rastom od 17.2%. Osiguravajuća politika i praksa zapošljavanja u Xinjiangu odgovaraju kineskom ustavu i zakonima, kao i međunarodnim radnim standardima i ljudskim pravima te nikako nisu prisilni.
Foto: VCG
U stvari je zapošljavanje u drugim gradovima važan način ublažavanja siromaštva za stanovnike Xinjianga. Prema statistici su prihodi od zapošljavanja u drugim gradovima za stanovnike Xinjianga iznosili 40 tisuća juana godišnje po radniku, jednako kao raspoloživi dohodak stalno zaposlenih radnika u Xinjiangu. Prihodi radnika zaposlenih unutar Xinjianga, ali izvan svog rodnog mjesta su iznosili 30 tisuća juana godišnje po radniku, što je mnogo više od prihoda od poljoprivrede u rodnom mjestu. Uz pomoć raznih politika za smanjenje siromaštva, Xinjiang je sredinom studenog 2020. u potpunosti riješio pitanje siromaštva.
Prema najnovijim podacima, raspoloživ dohodak stanovnika Xinjianga je u 2020. iznosio 6 986 juana više nego u 2015., s rastom od 7.2% godišnje. Godišnji rast BDP-a ove regije je za 1.1% veći nego cijele Kine. To pokazuje kako stanovnici Xinjianga uživaju u rezultatima razvoja i žive sve bolje.
