Crnogorski reditelj po drugi put na kineskom filmskom festivalu: Umjetnost lako prevazilazi nametnute granice

Poster za film “Ognjilo”
Foto: Centar za kulturu Tivat

PODGORICA – Poznati crnogorski reditelj Vladimir Perović, predstaviće se još jednom, kineskoj filmskoj publici na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Guangdžouu, sa svojim ostvarenjem “Ognjilo”.

Festival GZDOC održaće se u Guangdžouu od 14. do 17. decembra, a Perović kaže da je učešće na ovom prestižnom događaju za njega velika čast.

O festivalu

Osnovan 2003. godine, Međunarodni festival dokumentarnog filma u Guangdžouu, Kina (pod nazivom GZDOC), jedan je od 8 najvećih festivala dokumentarnih filmova u svijetu.

Domaćini GZDOC-a su Nacionalna radiotelevizijska uprava (NRTA) i Narodna vlada provincije Guangdong, u organizaciji Narodne vlade opštine Guangzhou, Uprave za radio i televiziju provincije Guangdong.

U protekloj deceniji, GZDOC je evoluirao od akademskog seminara sa samo 147 prijava iz 10 zemalja, do jednog od najuticajnijih festivala profesionalnog dokumentarnog filma na svijetu.

Što se tiče broja prijava i zemalja koje dolaze, GZDOC se sada svrstava među najbolje dokumentarne festivale u Aziji i nalazi se među 8 glavnih profesionalnih festivala dokumentarnog filma širom svijeta. Sarađuje sa više od 30 međunarodnih filmskih festivala i desetak industrijskih udruženja za promociju dokumentarnih filmova iz različitih zemalja.

Sjećanje na malu Crnu Goru?

Imajući u vidu da ovo nije prvi put crnogorskom reditelju učestuje na pomenutom festivalu, već se istoj publici predstavio sa filmom “Žeđ kamenog mora”, Perović se pita da li se to neki ljudi sjećaju da je u petnestomilionskom kineskom gradu neki predstavnik države od 640 hiljada stanovnika ranije bio u njihovom programu..

„Ili je neka nova selekciona komisija prepoznala univerzalni jezik filma i univerzalnost ljudske muke, ma gdje ona bila na zemljinoj kugli!? U svakom slučaju, ovo je veliki i važan festival, i dovoljna čast je i samo biti u selekciji – kaže reditelj.

Šta očekujete od učešća na festivalu, pitali smo Perovića. Crnogorski reditelj za China Media Group (CMG) ovako odgovara:

“Očekivanja, hmmm… Sprinter može da očekuje ovo ili ono, zato što zna da trči 9,69 a protivnici 9,84. Ili teniser zna da na šljaci nikad nije izgubio meč, pa očekuje da tako bude i ovaj put. Pop u crkvi ili hodža u džamiji može da očekuje bespogovornu poslušnost, jer je svoju pastvu utjerao u to da beslovjesno ponavljaju neke mantre i neke nedokazive istine, čime navodno dokazuju da vjeruju. Trgovac, kad na tržištu nema robe koju on ima, može da kalkuliše, poveća cijenu i očekuje da će lijepo zaraditi. I tako dalje… Svi oni mogu da očekuju na taj način, imaju neke ulazne podatke. A ovdje – mi smo u polju umjetnosti. Film bez ijedne izgovorene riječi (ni od glavnog junaka, niti kao autorov vojs-over komentar), stilizovan i sveden, otvoren ka gledaocu i tumačenjima, neegzaktan, naravno nedogmatičan, i nekalkulantski. Uvijek postoji mogućnost da će vašu estetizantnost dio gledalaca prepoznati i cijeniti, ali svakako da će biti i onih čija ste očekivanja iznevjerili, jer zaboga, niste ponudili nikakav komentar niti ste napravili nijedan intervju, što su svete krave zapadnog dokumentarizma. Uz to, ja ne znam koji su filmovi i koji autori u konkurenciji, kako da se usudim na bilo kakav stav ili očekivanje – pita se naš sagovornik.

Krasna duhovna razmjena

Dovoljno je, kaže, za početak to što njegovi filmovi, kao i svaka umjetnost, lako prevazilaze nametnute granice, geografske, političke, kulturne, civilizacijske…, dopiru do ljudi na svim kontinentima, bivaju shvaćeni i prihvaćeni.

„I onda dođe do krasne duhovne razmjene. Toliko puta mi se desilo da nepoznat neko, kolega ili gledalac (ako sam lično na festivalu) priđe, analizira moj film, otkriva u njemu vrijedno i opšteljudsko, i pokazuje da treperimo na sličnim talasima… Prosto, završen film je kao odraslo dijete: od jednog časa počinje da živi svoj život… Dakle, nemam, ni sad niti ijedan drugi put, ni naviku nipotrebu da očekujem bilo šta. Biti dio velikog bijelog svijeta, razmjenjivati sa njim dobre misli i dobru energiju – zar to nije dovoljno,“ navodi naš sagovornik.

Na istom festivalu, Perović je osvojio drugu nagradu za dugometražni dokumentarac „Žeđ kamenog mora“.

Iako fizički nije prisustvovao nagrađivanju, sjeća se da se mnogo radovao, i da je, kako kaže, tek tada stekao svijest o stvarnoj veličini i značaju tog festivala.

-Poslije toga, slao sam tamo filmove još 5 puta, i od toga samo je „Eoha“, 2015. godine, uspjela da uđe u konkurenciju. To mi govori da nema sentimentalnosti prema starim učesnicima ili dobitnicima. Vrijediš koliko ti vrijedi film, i naravno – koliko vrijedi odmjeren prema ostalim pristiglim pretendentima na selekciju te godi - priča Perović za CMG.

Perović u Qu Zhou
Foto: Privatna arhiva

Veze sa Kinom

Učešće na GZDOC, nije jedina Perovićeve veza sa Kinom.

Prije tri godine, bio je, kako kaže, pozvan da bude instruktor i mentor na seminaru za mlade filmadžije iz Kine, u gradu Qu Zhou.

„Veličanstveno iskustvo, ne samo zato što sam bio jedini stranac, nego najviše zbog svega onoga što sam vidio, saznao, doživio“, priča Perović.

A njegovo iskustvo, izgledalo je ovako:

Prvo, stignem tamo, sletim u Šangaju, u njemu sam već bio. Odatle vozom nekih 400 kilometara do Qu Zhou, i to vozom koji pred mojim očima dostiže 307 kilometara na sat. Prolazimo kroz najbogatiju provinciju Zhe Jiang – nijednog parčeta neobrađene ili neiskorišćene zamlje. Svuda se gadi, u ogromnim količinama. Stambeni blok u gradnji, u gradu kroz koji prolazimo Hang Zhou, to vam je nekih deset redova po šest zgrada, svaka duga stotinak metara, visoka petnaestak spratova. A gradnja teče sinhronizovano kao da je umjetničko plivanje u pitanju. Da se slediš. Kroz taj isti grad prolazimo dugo, stajemo mislim dva ili tri puta, i svaka od tih željezničkih stanica, čini mi se, veća od beogradskog aerodroma. Mravinjaci, neprekidno kretanje, rijeke disciplinovanih ljudi. Onda sam pojam grada. Ja odavde iz Evrope mislim: to je kompaktna, jedinstvena cjelina, izgrađena, urbanizovana, nastanjena. I mi tamo, vozi nas auto od željezničke stanice, pitam je li to Qu Zhou, jeste. Vozimo dugo dalje, izišli smo iz grada, neke udolice, pa brda… – A gdje smo sad?, pitam. – Pa, u Qu Zhou! – Ali napustili smo grad!? – Ne, sve je ovo Qu Zhou… Onda kroz istraživanje terena i pripremu mogućih filmova za studente odlazimo u neka seoca sa ne više od dvadesetak-trideset kuća. Ne mogu da vjerujem: asfalt savršen doveden, duž cijelog puta na razmaku od recimo 5-6 metara, s obje strane, nepregledni drvored, i to šta – ginko biloba! Znam drveće, lako je poznati. Zatim voda, struja, internet, sve dovedeno u neku bestragiju do koje smo se vozili od centrale u Qu Zhou nekih dva sata… Ta sređenost, organizovanost, to bogatstvo, ta vrednoća i disciplina, to naprosto fascinira. Ali saznate i ponešto s one druge strane. U trci da zarade za život svoje porodice, roditelji odlaze i u daleke gradove, odakle nemaju novca da se vrate sem jednom godišnje, a djeca ostaju na brigu ostarjelim roditeljima. Problem koji Kinezi zovu „left behind“, ostavljeni. I sam sam vidio jedan takav primjer: rasplakano dijete, neutješno do neba, ne pomažu ni sladoledi ni igračke… I tako dalje, da ne nabrajam. Ostala su nekolika divna prijateljstva, i sa profesorima (zrelim rediteljima) i sa studentima, i još ih održavam. Oni vole da sebi daju i zapadna imena. Božanstvena mala Ema (po liku iz Harija Potera) ili Čen Ruošin; Alen ili Ju Venčao; i konačno, momak iz Unutrašnje Mongolije, Forest ili Čantong Žao. E, tu je moja impresija upotpunjena. Kasnije sam dobio neke fotke i klipove iz njegovog grada i njegovog dvorišta i kuće, kao potvrdu da Kina nije samo ona sjajna, velika, bogata Kina, nego da ima i siromašnijih djelova i problema koje tek treba rješavati. Ali narod koji skoro sedam milenijuma ima u kontinuitetu državu riješiće i to…

Perović sa kolegama
Foto: Privatna arhiva

Priča o tibetanskom manastiru

Perović je, zajedno sa kineskim kolegama, angažovan na priči o tibetanskom manastiru u jednoj kineskoj provinciji.

- Za mene je bilo fascinantno saznanje o postojanju ženskog budističkog manastira, jer sam znao samo za muške. Onda činjenica, vidljiva iz filma, da one provode svoje vrijeme, obuku, molitve, u daščaricama metar i po sa metar i po. To mjesto, sa centralnim hramom, postaje njihov jedini dom – ističe Perović.

Istaknuo kako vlasti nisu ometale skoro četvorogodišnje snimanje ovog filma, i činjenica da film samo opservacionom tehnikom prati duh tog mjesta i dešavanja u njemu – to sve govori da film nije sporan koliko bi se moglo učiniti.

-Ja sam, nakon poznanstva sa autorom, dobio poziv da budem rediteljski konsultant u montažnoj fazi, i to mi zaista prija. 3-4 ruke, ako ne i svih 5-6, sitne dorade i prestrukturisanja, sve to obećava izuzetan film. Neka mi u ovoj fazi bude dozvoljeno da o filmu kažem samo toliko – zaključio je naš sagovornik. (Jovana ĐURIŠIĆ)