Foto: VCG
Samit NATO-a zakazan je 9. srpnja u Washingtonu, a kako su najavili iz SAD-a, riječ je o „najambicioznijem samitu nakon završetka Hladnog rata“. No, u dnevnom redu samita nema ničeg novog i prevladavaju stare teme: jačanje vojne sposobnosti, donacije Ukrajini i plan za globalnom partnerstvu. Na tiskovnoj konferenciji održanoj nakon samita, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg rekao je da „trebamo intenzivno surađivati s partnerima u indo-pacifičkoj regiji“, kako bi odgovorili na poteze Kine i drugih zemalja. Brojni mediji smatraju da NATO koristi Kinu kao izgovor za uplitanje u azijske poslove i zaštitu američke hegemonije.
U medijskim izvješćima sve se češće navodi kako se, prema nalogu SAD-a, posljednjih godina u priopćenjima sa samita NATO-a često senzacionalistički spominje „prijetnja iz Kine“ i Kina pokušava opisati kao „hipotetski neprijatelj“, što prisiljava azijsko-pacifičke zemlje da biraju stranu. Čelnici Japana, Južne Koreje, Australije i Singapura već redovito sudjeluju na samitima NATO-a, dok SAD potiču pojedine saveznike iz NATO-a na senzacionalističku retoriku o pitanjima Južnog kineskog mora, Tajvanskog tjesnaca i tzv. „slobodne plovidbe“, izazivajući antagonizam među azijsko-pacifičkim zemljama, u sklopu priprema za vojnu intervenciju u azijsko-pacifičke poslove.
Ako se osvrnemo na povijest, vidjet ćemo kako je nakon Hladnog rata NATO iza sebe ostavilo zloglasan trag pokretanja i izazivanja ratova. Sadašnji beskonačan sukob između Rusije i Ukrajine izravna je posljedica NATO-vog neprestanog poticanja sukoba. Sve je to uzbunilo azijsko-pacifičke zemlje. Teško je zamisliti da će u području gdje ljudi se protive ratovanju i koncentriraju na razvoj i suradnju, NATO moći uspjeti provesti svoju azijsko-pacifičku strategiju. Viktor Orban, premijer Mađarske, koja trenutno predsjeda EU-om, nedavno je upozorio da će NATO, ako izabere sukob i rat, a ne suradnju i mir, praktički počiniti samoubojstvo.
Foto: VCG
Unutar NATO-a također postoje brojne članice koje se protive „azijsko-pacifičkom NATO-u“. Europske članice NATO-a očekuju da će se savezništvo koncentrirati na sigurnosna pitanja Europe, jer smatraju da će, ako usmjere resurse u azijsko-pacifičku regiju, oslabiti sigurnosnu funkciju NATO-a u Europi. Njemačka, Francuska i druge tradicionalne europske sile, kao i većina zemalja koje su pristupile NATO-u nakon Hladnog rata, zapravo su rezervirane oko prisutnosti NATO-a u azijsko-pacifičkoj regiji
Iako NATO širi senzacionalističke priče o „prijetnji iz Kine“, većina njegovih članica istovremeno održava stabilne odnose s Kinom, a apsolutna većina azijsko-pacifičkih zemalja također se slaže kako Kina predstavlja garanciju stabilnosti i prosperiteta regije, pa čak i svijeta. Što se tiče Japana, Južne Koreje, Australije, Singapura i drugih zemalja koje privlači NATO, zbog vlastitih interesa, teško će radi zadovoljstva SAD-a odustati od praktične suradnje s Kinom.
Senzacionalističke priče ne mogu sakriti činjenicu da je NATO postao ideološka i staromodna organizacija, kao ni da je suočen s mnogim izazovima unutar i izvan organizacije. Tzv. strategija azijsko-pacifičkog NATO-a plan je za izazivanja podjela, sukoba i ratova, koji služi američkoj hegemoniji. S obzirom na to da je suprotan povijesnom trendu, zasigurno će završiti porazom.
