Semantika je bitna, posebice ako sudimo o stvarima koje se nalaze preko sistemskih/ kulturoloških/ civilizacijskih razdjelnica. „Politička stranka“, „demokracija“ ili „parlament“ nemaju isto značenje posvuda, niti svuda na isti način utjelovljuju smokvine listove koji prikrivaju odmak od deklariranih ideala. Definirati stoga kineske godišnje plenarne sjednice Narodnog kongresa (NPC) i Svekineske političko-savjetodavne konferencije (CPPCC), tj. Dviju sjednica kao „ljušture“ parlamentarizma ne obuhvaća puno niti bitno sažima cjelinu ovoga ožujskog festivala (sve)kineske sabornosti. Tim više ukoliko krećemo sa pretpostavkom o isključivo kompetitivnom i interesno-partikularnom karakteru parlamentarnog života na koji smo navikli u našem dijelu svijeta.
Možda je namjerno nespretna okolnost da se dang (kin. politička stranka), minzhu (kin. demokracija) i dahui (kin. skupština) prevode tako da otkrivaju autoritarni višak ili kolonijalni manjak, u svakom slučaju, da konceptualno zaostaju za političkom ekologijom na kojoj počivaju zapadni parlamentarni sustavi. U nekim medijima se ovaj zaostatak namjerno uobražava u narativno oružje, u nekim se po inerciji ponavlja i prepisuje premda je nekad postojao precizniji ekvivalent. U zemljama koje se još mogu prisjetiti predtranzicijskog političkog života, plenarne sjednice Savezne skupštine i, primjerice, Saveza socijalističkog radnog naroda, mnogo su iskustveniji prijevod Dviju sjednica od „gornjeg“ i „donjeg“ doma parlamenta.
Foto: VCG
Iako lišena natjecateljskog i agonalnog karaktera zapadnih parnjaka, savjetodavni način demokratskog procesa u ovim institucijama ne bi trebao ostati izgubljen u prijevodu. Tako se radno izvješće kineskog premijera Li Qianga na Kongresu, s kojim započinju Dvije sjednice (5. ožujka), treba promatrati kao rezultat višemjesečnog procesa deliberacije iznutra, vladinih i partijskih institucija i kongresnih odbora, u usuglašavanju ključnih državnih pitanja u narednoj godini. U ovom procesu se zapravo niveliraju sva problematična, kontroverzna i ekscesna pitanja, pa Dvije sjednice imaju više celebralan i deklamatorski karakter, lišen velikih rasprava gladnih medijske pažnje.
Tako više sliči političkom Oscaru u kojem su glavne nominacije za rješavanje odsudnih nacionalnih pitanja već odlučene i čekaju objavu. Nekako slično i mediji prate događaj, pa se u glavnoj nominaciji za „planirani postotak gospodarskog rasta“ za ovogodišnjeg pobjednika očekuje 5%. Očekuje se i nominacije za problem deficita, glavne smjernice u kategorijama ekonomske, socijalne i vanjske politike, trasiranje razvojnog plana i stopa povećanja vojnog proračuna. Od „big entrya“ tu je populacijska politika, sektor nekretnina, umjetna inteligencija, ali i mnoge druge teme čija medijska relevantnost opada sa stupnjem sigurnosne osjetljivosti.
Ipak, jednotjedno mainstream-medijsko prenošenje političkog Oscara najčešće zanemaruje bitnu ulogu koju više od tri tisuće delegata Kongresa imaju u zastupanju i provođenju interesa građana u nizu drugih političkih pitanja. Onkraj glavnih nominacija, velika većina „sporednih nominacija“ regionalnog ili sektorskog značenja zapravo koristi deliberativni proces Dviju sjednica kao institucionaliziranu demokratsku priliku horizontalnog posredovanja interesa i oblikovanja zakona odozdo. Jeli ovaj proces ekvivalent parlamentarizmu? Na ovo pitanje možemo različito odgovoriti, ali je barem semantika na mjestu. (Ivica Bakota)
