Velikoj većini suvremenika prvi fizički kontakt s Kinom se najvjerojatnije odvio na jednom od pekinških ili šangajskih aerodroma. Moderna i kolosalna arhitektura Pudonga ili Capital Airporta urezuje u memoriju Kinu kao sjecište suvremenih poslovnih putovanja, pomalo iscrpljujuća rijeka putnika i labirint terminala i gejtova priprema nas na ulazak u središte nekog globalnog zbivanja koje nas čeka kad izađemo iz aerodroma. Par stotina godina unazad, kada je putnik otkrivao Kinu brodom, na nekom hongkonškom ili kantonškom doku je vjerojatno, uz snažnije mirise i šareniju vizuru lučkih pristaništa, doživio sličan „udar“ Kine na osjetila: vrevu trgovačkog duha i sveopću poduzetnost nepreglednog mnoštva ljudi do kraja horizonta. Kina se vjerojatno puno suptilnije otvarala znatiželjnom pogledu u vremenu kada se do nje stizalo karavanama, stoljećima neprekinutim putem svile od Irana preko Ferganske doline i pustinja južnog Xinjianga do prvih pograničnih utvrđenja kineskog carstva. Ako je Kina iz aviona ili broda široki panoramski kadar s mnoštvom neuhvatljivih detalja koji se igraju s pažnjom putnika, uz lagani korak deva ona se otkriva kao jedva naznačeni detalj u nekoj pustinjskoj izmaglici koja lagano pojačava mističnost kontakta s prvim tragovima ove civilizacije istoka.
Na ulazu u zaravan koja se prostire duž današnje Gansu provincije (Hexi koridor), u uskom predjelu između Tibetanskog platoa i mongolske pustinje, na prijelazu iz pustinje u stepu smjestili su se Yumen i Yangguan, dvije krajnje kule iz vremena dinastije Han. Obje su danas ruševni spomenici nekad glavne kapije Kine prema svijetu, gdje je Kinezima završavao zavičaj „poznatih lica“, a brojnim karavanama koje su dolazile s druge strane je upućivao na skori kraj višemjesečnog putovanja. Na samo par sati vožnje, smjestio se Dunhuang, gradić od par desetaka tisuća ljudi, nekadašnji prvi karavansaraj unutar carstva. Možda isto tako i neka kineska verzija Dodge Cityija, jer ovdje je bila ishodišna točka puta svile i svih kasnijih trgovačkih i imperijalnih stremljenja prema zapadu. Ipak, za razliku od zapadne „divljine“ američkih westerna, kineski zapad je pružao veći otpor zaposjedanju i dugo je ostao neukrotivi prostor susreta civilizacija. Da nije bio nekakva kulturna tabula rasa koja čeka civilizacijsku misiju istoka ili zapada svjedoči činjenica da su ovdje preko začina, kože, stakla, u Kinu ušli budizam, helenistički tekstovi, islamska arhitektura i srednjoazijska kuhinja. S druge strane, odavde su svila, porculan i papir, ali i vojna, inženjerska i obrtnička znanja kretali put zapada.
Sve se to odvijalo preko ove pustinjske oaze tisućama godina. Uz brojne trgovce, redovnike, emisare i Marco Polo je vjerojatno prošao Dunhuangom na putu prema Xanadu u posjet Kublaj Kanu, u sumrak putovanja putevima svile. Nakon Yuan dinastije, Kina sve više postaje dostupna brodom, iscrpni i opasni kopneni putevi do Dunhuanga gube važnost svjetskog trgovačkog koridora, te se lagano zameću tragovi civilizacijskih i kulturnih poveznica koji su iznijedrili umjetnost Mogao špilja i „knjižnicu“ rukopisa na kineskom, tibetanskom, sanskrtu, turskom, hebrejskom i drugim jezicima.
Pokretanjem kineskih vanjskopolitičkih i suradničkih inicijativa prema zapadu, posebice Inicijativom pojas i put, ponovno se oživljava važnost Dunhuanga kao središnjeg mjesta susreta civilizacija i obnove starih putova suradnje koji pružaju alternativu geografskoj i simboličkoj posrednosti otkrivanja Kine brodom ili avionom. Stavljanje u promet teretnog vlaka između istočne Kine i Europe, izgradnja cestovnih veza s Xinjiangom, te odatle zemljama središnje i južne Azije vraća ovaj grad ponovno na mapu glavnih trgovačkih puteva prema zapadnoj Aziji i Europi. U zadnjih dvadesetak godina, Dunhuang je tako od malenog, provincijalnog mjesta izrastao u grad s gotovo dvjesta tisuća stanovnika, pretežito kineskog Han, ali i kazačkog, ujgurskog, mongolskog i Hui podrijetla.
Foto: VCG
Uz geostratešku, simbolička obnova značenja ovoga mjesta je potvrđena ove godine tijekom obilježavanja 10. obljetnice Inicijative pojas i put. Nastala na prijedlog kineskog predsjednika Xi Jinpinga, ova inicijativa u svojoj prijelomnoj obljetnici i na ishodišnoj točki puta svile pokušava kroz zajedničku izgradnju zagovarati duh suradnje koji je održavao Put svile. Tako je preko nekoliko svečanih događaja koji su se obilježili tijekom ove godine, početkom rujna u ovom gradu je održana i Šesta međunarodna kulturna izložba Puta svile na kojoj je prisustvovalo više od 1200 gostiju iz više od 50 zemalja, regija i međunarodnih organizacija. Uz visoke uzvanike iz svih zemalja središnje Azije, Bliskog istoka, srednje i istočne Europe te predstavnike iz južne, jugoistočne Azije, Afrike, Latinske i sjeverne Amerike Dunhuang je kroz nekoliko dana bio centar zajedničke obnove duha Puta svile.
Osim izložbe, prigodnih koncerata i predstava, na desetak podforuma, radnih konferencija, okruglih stolova kineski i strani stručnjaci, znanstvenici i umjetnici su raspravljali o važnosti njegovanja prekocivilizacijske poveznice povijesnog Dunhuanga. Među temama koje su došle do izražaja su briga o nasljeđu zajedničke civilizacije i promicanje međunarodne suradnje u području kulturne baštine, posebice u aspektima kao što su istraživanja drevne civilizacije, arheologija, obnova povijesnih lokaliteta i muzeologija. Uz "Povezivanje svijeta: Kulturne razmjene i međusobno učenje među civilizacijama" kao lajtmotiv dunhuanškog druženja, kineski domaćini su istaknuli poštivanje različitosti civilizacija, zajednički uspjeh kroz zajedničko učenje i zajedničko ispisivanje novog poglavlja uzajamnog razumijevanja, uzajamnog poštovanja i uzajamne naklonosti. Kroz uzajamnost i međusobnost poštuje se tradicionalna kultura različitih zemalja, povezuje tradicija i suvremenost, naslijeđe i inovacije, povijesni duh i globalna perspektiva zajedničke civilizacije.
Zajednički razvoj filozofije, umjetničke tradicije, humanističkog duha kroz kulturu Dunhuanga nailazimo u formi samonikle otvorenosti, kako prema istoku tako i prema zapadu. Nacionalna, kulturna i civilizacijska obojenost ideja suradnje i komunikacije ovdje je prirodno ustupala mjesto spontanoj suizgradnji prostora nedominantnog ophođenja prema drugome. Kao što je surovost pustinjskog prostranstva pred Dunhuangom činilo uzaludnim mnoga povijesna osvajanja, tako je odučilo susjedne narode od nametanja kulturnog gospodstva pred golom nuždom suradnje i održavanja veza. Nigdje toliko upečatljivog podsjetnika na njegovanje međucivilizacijske suradnje, ne kao pukog izbora već kao nužde, pa i sudbine, nego pred zastrašujućim krajobrazom pustinjskog Dunhuanga iz kojega se tek u daljini nazire drevna Kina. (Ivica Bakota)
