Foto: VCG
Tridesetprvog kolovoza je Rahm Emanuel, američki Veleposlanik u Japanu posebno otputovao na Fukushimu kako bi pojeo morske plodove, i tako izrazio podršku Japanu u ispuštanju nuklearno zagađene vode u more. I to nije bilo sve, jer američki Veleposlanik također je u autorskim tekstu u japanskim medijima kritizirao racionalne mjere kineske strane, a čak je i oblatio Kinu rekavši da „ugrožava morski okoliš“. A baš istog dana japanski ministar za poljoprivredne, šumske i vodene proizvode u odgovoru na novinarsko pitanje nazvao je ispuštenu vodu iz nuklearne elektrane na Fukushimi „nuklearno zagađenom vodom“. Korisnici interneta su prokomentirali da se čini kako je njemu to više „istinsko mišljenje“, a ne „greška u govoru“.
Ako već japanski nadležni ministar ovako govori, još je apsurdnije da SAD nisu samo izrazile „zadovoljstvo“ japanskim planom o ispuštanju zagađene vode u more, već su i poslale Veleposlanika u Japanu na Fukushimu zbog „eating showa“. Što više, prema podacima japanskog Ministarstva za poljoprivredu, šume i vodene proizvode, SAD je među zemljama koje su najviše smanjile uvoz poljoprivrednih, šumskih i vodenih proizvoda iz Japana, a tri glavna proizvoda sa smanjenim uvozom su proizvedena u vodenim područjima te su pod utjecajem ispuštanja nuklearno zagađene vode. Nije teško shvatiti kako su, iza svoje predstave, SAD zapravo praktičnim potezima pokazale svoje pravo mišljenje.
Puna usta su im „pravde“, dok im je u glavi samo lov. Dubinski gledano, zapravo su SAD zbog gospodarskih i geopolitičkih interesa dopustile Japanu da ispusti zagađenu vodu u more.
Foto: VCG
Poslije Drugog svjetskog rata, SAD su provodile politiku da se upotrebi nuklearna energija i za vojnu i za civilnu potrebu, a prva nuklearna elektrana na Fukushimi je bila prvi civilni projekt Japana u kojem su koristili američku nuklearnu tehniku. Dan danas SAD i Japan nastavljaju brojne suradnje oko civilnih projekata nuklearne energije. Analitičari smatraju da SAD podržavaju i pronalaze opravdavanje za plan Japana oko ispuštanja zagađene vode u more, zato što im je jedan od važnih razloga da se smiri napetost i osigura nastavak nuklearnih suradnja.
Osim toga, SAD imaju još veći plan za lov. U 2011., nakon nuklearnog incidenta na Fukushimi, SAD i Japan su postigli sporazum o oporavku poslije katastrofe, u kojem Američka komisija za atomsku energiju, Ministarstvo za energiju i druge institucije Japanu pružaju tehničku podršku. U sporazumu su bili uključeni i projekti uzajamne pomoći dviju vojska. Tko može zamisliti da je bolni nuklearni incident pretvoren u „priliku“ za suradnju dviju strana: Japan namjerava da uz američku podršku pridobije međunarodnu podršku za ispuštanje zagađene vode u more, dok SAD koristeći ovu priliku štite vojnu hegemoniju u Japanu, i na takav način će Japan još lojalnije igrati za američku „Indo-pacifičku strategiju“.
Ispred činjenica, SAD neće moći samo „eating show-om“ svog Veleposlanika opravdati japanski plan o ispuštanju zagađene vode u more, jer su tako samo prikazali kako SAD i Japan ugrožavaju morski okoliš, kao i njihove opasne namjere da destabiliziraju azijsko i pacifičko područje. Zbog svega, potreban je visoki oprez zemalja u toj regiji.
