Na nedavno održanom Summitu NATO-a u Vilniusu nije se samo dosljedno dolijevalo ulje na vatru ukrajinskog pitanja, već se i pokušalo destabilizirati azijsko-pacifičko područje, a također i neutemeljeno blatiti i kritizirati Kinu. Iako su pokušavali prikazati „sklad“, na Summitu ipak nisu postigli konsenzus o ključnim pitanjima. Baš suprotno, razotkrivene su duboke nesuglasice unutar NATO-a.
Prvo, razotkrivena je nesuglasica unutar NATO-a da li da se koncentrira na Europu ili okrene fokus na azijsko-pacifičko područje. SAD i pojedine zemlje članice, kao i Japan koji je pozvan na Summit kao „jedna od 4 zemlje iz azijsko-pacifičkog područja“, dosljedno su gurale NATO da se krene prema tom području, radi poticanja hladnoratovskog mentaliteta SAD-a prema Kini. Međutim, većina europskih zemalja nije bila voljna ponoviti blokovsku konfrontaciju na drugom kraju svijeta, i zato su podnijele prigovor protiv puta NATO-a prema azijsko-pacifičkom području. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je nakon Summita naveo da je NATO sjevernoatlantski savez, a Japan se ne nalazi na sjeverno-atlantskom području.
Drugo, razotkrivena je nesuglasica oko članstva Ukrajine u NATO-u. Pojedine zemlje članice, radi vlastitih interesa, ogromnim naporima su ugurale Ukrajinu da uđe u NATO, međutim dočekale su protivljenje SAD-a i drugih članica. Pogotovo SAD se brinu jer ako Ukrajina stvarno pristupi u Alijansu, morale bi ispuniti obveze NATO-a o zajedničkoj obrani i krenuti u oružani sukob s Rusijom, što bi moglo izazvati treći Svjetski rat, čak i nuklearni rat, a ako ne ispune te obveze, bio bi to udar na njihovu reputaciju i reputaciju NATO-a, i sve ovo je ono što Bidenova administracija želi izbjeći.
Treće, razotkrivena je nesuglasica između članica istočnog i zapadnog krila NATO-a. NATO se, koristeći ukrajinsku krizu još jednom proširio učlanjenjem Finske i Švedske, čime se istočno krilo tog Saveza još jače usprotivilo Rusiji i čak oblikovalo intenzivnu opsadu Rusije, zbog čega će sporovi između NATO-a i Rusije biti još oštriji, dugoročniji i još teže će se rješavati. Francuska, Njemačka i druge tradicionalne velike sile Europe, iako i dalje ovise o SAD-u i NATO-u, ipak očekuju određenu stratešku neovisnost, i da potpuno ne slijede strateške korake SAD-a. Zato se pojavljuju određene nesuglasice između njih i gore spomenutih zemalja oko razmjene s Kinom i drugih pitanja.
Kao proizvod Hladnog rata, NATO se trebao se povući iz povijesti završetkom Hladnog rata, ali u stvari se taj Savez koristeći ratove i sukobe više puta proširio. Iako su na tom Summitu njegove zemlje članice prikazale „sklad“, upravo među njima postoje brojne nesuglasice. NATO treba do kraja odbaciti hladnoratovski mentalitet, i izbjeći da postane alat direktne konfrontacije među silama, ili će se sve složenija stvarnost pojačati i stimulirati unutrašnje nesuglasice tog Saveza, zbog čega će on uništiti sam sebe.
