Foto: VCG
Može li Kina svojim diplomatskim naporima pomoći okončanju rata u Ukrajini? To je pitanje koje su sebi postavili mnogi politički dužnosnici, analitičari raznih vrsta ili, naprosto, predstavnici najšire zainteresirane javnosti. Pitanje je postavljeno legitimno, otvoreno i jasno, nakon što su dva predsjednika, Xi Jinping i Volodymyr Zelensky, prošle sedmice oko sat vremena telefonski razgovarali na ovu temu. Time su konačno otklonjene i sumnje svih onih - i dobronamjernih i onih koji to nisu – koji su Kinu optuživali da je stala na jednu stranu u ratu.
Xi Jinping jedan je od rijetkih lidera svijeta koji održava kontakte sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, i uz francuskog predsjednika Macrona jedini čelnik velike diplomatije koji javno ima kontakte sa obje strane, ruskom i ukrajinskom. Xi posjeduje ogroman simbolički kapital i vjerodostojnost zbog čega bi obje strane mogle pristati na kinesko posredovanje u rješavanju sukoba. A da se to od Kine može očekivati govori i činjenica da će Beijing poslati predstavnika Vlade za euroazijska pitanja da posjeti Ukrajinu i druge države kako bi sproveo dubinsku komunikaciju sa svim stranama kako bi se politički riješila teška kriza koja traje još od prošle godine.
Postoje mnogi u svijetu koji su kritizirali Beijing zbog navodne pasivnosti u slučaju Ukrajine. Prigovori su išli toliko daleko da se Beijingu zamjeralo što nije u potpunosti prekinuo odnose sa Putinom, kao što je učinio veliki broj lidera zapadnog svijeta. No, čime bi to rezultiralo? Da li bi se ukrajinska kriza time riješila? Da li se kriza može riješiti tako što će jedna strana, ruska ili ukrajinska, nestati sa lica zemlje u nekoj vrsti zero sum igre? Može svako od nas pojedinačno imati svog favorita u ovom ili bilo kojem drugom sukobu, ali svijet naprosto ne funkcioniše na osnovu individualnih preferenci makar se ona pokušavala prodati kao nekakva generalna načela.
Uostalom, bacimo pogled na jedan drugi, višedecenijski sukob, onaj između Kraljevine Saudijske Arabije i Islamske Republike Iran. Mnogi od nas su odrasli sa sviješću da je riječ o nečemu vječnom, uzrokovanom nepremostivim vjerskim i ideološkim razlikama. Tako su nam mnogi i govorili. Pa ipak, uz posredovanje Kine, dvije će države obnoviti diplomatske odnose i krenuti u rješavanje sukoba na Bliskom istoku u kojima su i same države ili njihovi lokalni favoriti, involvirani.
Još nisu poznati svi detalji kineskog posredovanja između Rijada i Teherana, ali će sigurno biti predmet interdisciplinarnog izučavanja po raznim diplomatskim školama i fakultetima. Ali jedno je jasno. Kineska snaga medijacije i diplomatske moći je porasla i daje vidljive rezultate. Otud su i očekivanja veća.
Piše: Faruk Borić
