Foto: VCG
Da su statističke utrke za globalno prvenstvo postale puno više od puke činjenice makroekonomistima i razbibrige kvizašima svjedoči već duže vremena postojano medijsko napuhavanje natjecateljske atmosfere oko primata u sporednim gospodarskim, društvenim, vojnim i drugim parametrima. Izuzev nekoliko temeljnih statističkih podataka (poput BDP-a, BDP-a po glavi stanovnika i sl.) otpornijih na misinterpretaciju i selektivno razumijevanje, često se proizvoljno uzimaju mnogi statistički parametri koji jako nategnuto brane tezu o postupnom preuzimanju sveobuhvatnog primata jedne nad drugom zemljom. Ide li primat u izvozu, uspostava dominacije nad proizvodnjom jednog strateškog proizvoda ili najviša stopa izdvajanja za određeni proračunski sektor u prilog tezi o sveobuhvatnoj i postupnoj uspostavi primata (pretjecanju) u igri „transfera moći“ ovisi o tome kako funkcionalno razumijevamo konkretnu vezu pojedinog parametra s realnim okolnostima globalnog natjecanja. U protivnom, arbitrarno isticanje statističkih parametara služi gotovo isključivo propagandnog svrsi i ne razlikuje se puno od statističkog larpurlartizma kao kod, primjerice, „uspjeha“ Sovjetskog Saveza kada se prije sedamdesetak godina u žaru hladnoratovskog natjecanja hvalio da je prestigao SAD i postao predvodnik u izvozu pšenice ili najveći proizvođač traktora.
Foto: VCG
Posljednjih nekoliko mjeseci je vidljivo da i osnovni demografski podaci nisu imuni na ulazak u ovaj globalni statistički ring, posebice nakon govora o iminentnom trenutku u kojem će Indija prestići Kinu te postati najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Odbrojavanje ovoga trenutka, koji se vjerojatno do sada već dogodio, osim na statističku činjenicu imalo je uputiti na prvi u nizu indikatora početka „silazne putanje“ kineskog rapidnog četrdesetogodišnjeg razvoja. Preuranjeni „transfer mnogoljudnosti“ ukazivao bi tako, ovisno o perspektivi, na sporije projekcije nadolazećeg „transfera moći“, tj. sveobuhvatne utrke za globalnim prvenstvom između SAD-a i Kine, ili čak, za odbacivanje ovog čitavog narativa koji je u posljednjih desetak godina analitički utkan u američko-kinesko strateško natjecanje.
Demografski „trenuci“ naravno nemaju smisao po sebi, već su obično ledeni brijegovi koji upućuju na dugotrajne i duboko međupovezane gospodarske izazove, što je opet idealno promatračko stanište različitih proroka kineskog razvoja. Prema najbučnijem, kineski demografski pad povezan je sa kontinuiranim starenjem kineskog stanovništva, sukladno time, radne snage i produktivnosti. Tzv. „obrazovna dividenda“ s kojom Kina na tragu Japana početkom devedesetih godina pokušava nadomjestiti „demografsku dividendu“ neće moći doći na isplatu zbog kontinuiranog smanjenja gospodarskog rasta i drugih „nosoroga“, poput nekretninskog mjehura ili javnog duga provincijskih i lokalnih vlasti koji predstoje kao kineski gospodarski izazovi u sljedećih par godina. Smanjenje gospodarskog rasta je tu ključan argument kojim se tvrdi da će Kini dugoročno ponestati goriva za ostvarivanje zacrtanih ciljeva druge stogodišnjice, te možda i izgubiti važan legitimitet održavanju vlastitog poretka.
Foto: VCG
Ipak, bauk usporavanja kineskog rasta, čini se, kruži svuda osim u Kini. Unatoč tezama o „legitimitetu temeljenom na rastu“, Kina je u proteklom desetljeću inicirala transformativne reforme usmjerene na makroekonomsku stabilnost, kreiranju fokusa na razvojnu održivost, stvaranje radnih mjesta te provedbu strukturnih reformi potrebnih za optimiziranje ulaganja i smanjenje dugova. Hoće li novi bog stabilnosti u potpunosti ili djelomično zamijeniti boga rasta ovisit će konvergenciji produktivnosti i zapošljavanja, no još više globalnom okruženju koje će se, kako se čini, neko vrijeme boriti za očuvanje stabilnosti, sekuritizacijom dobavnih lanaca i sloventnosti uslijed općeg pada produktivnosti i potražnje. U ovakvim uvjetima, ne nazire se „novi tigar“ koji bi Kini smanjio „obrazovnu dividendu“ razvoja, niti je izgledno da će bližoj budućnosti statistika visokog rasta igrati bitnu političku ulogu ikojoj od gobalnih ekonomija.
Međuovisnost demografije i gospodarskog rasta svakako je široka tema koja zavrjeđuje širu elaboraciju, ako se takva uopće dade provesti bez algoritamskih štaka. Hoće li i kako će Kina u uvjetima smanjenog gospodarskog rasta uspjeti ostvariti razvojne ciljeve ovisit će o ispravnom i suvremenom razumijevanju nadolazećih statističkih činjenica. U međuvremenu, fetišiziranje statistike demografije i rasta će nam reći o kretanju kineskog razvoja isto koliko nam je „rekordna proizvodnja traktora“ govorila o kompetitivnosti sovjetskog gospodarstva. (Ivica Bakota)
