Službene posjete tajvanskih „predsjednika“ stranim zemljama prilike su u kojima se često puno više buke digne oko tranzita i tehničkih detalja puta, nego oko detalja same posjete. Posebice tako ukoliko su posjete usmjerene grupici srednjoameričkih država koje održavaju diplomatske odnose s "Republikom Kinom", jer to najčešće podrazumijeva presjedanje unutar američkih zračnih luka, odnosno, mogućnost potpirivanja američke „strateške ambivalentnosti“ u vezi tajvanskog pitanja kroz neslužbene susrete s američkim političarima te provociranja američko-kineskih tenzija u pokušaju da isti susreti budu ubilježeni u što službenijoj i javnoj varijanti.
Foto: VCG
Od Lee Teng-huijevog „zaustavljanja bez silaska iz aviona“ na Havajima 1994., preko Chen Shui-bianovog „telefonskog kontakta bez zaustavljanja“ u 2003., do posjete Tsai Ing-wen u 2019., ove ionako rijetke inozemne posjete tajvanskih „predsjednika“ bivaju sve manje zaokupljene diplomatskom suštinom, tj. susretima i razgovorima sa sugovornicima na „krajnjoj destinaciji“ posjete, dok parazitiranje na marginama službenosti tijekom transameričkog proputovanja uzima većinu medijske i diplomatske pažnje.
Slično je i s američkim „presjedanjem- uz posjetu“ na kojem je trenutno Tsai Ing-wen. Osim njujorškog stopovera, najkontroverzniji kontakt se očekuje na povratnom presjedanju u Los Angelesu kada bi se trebala sastati sa predsjednikom Zastupničkog doma Kevinom McCarthyijem. Manje od godinu dana od posjete Pelosijeve Tajvanu i mjesec dana od tenzija s metereološkim balonima, ovaj susret, kako se čini, ponovno podigrava „tajvansku kartu“ dijelu američke javnosti koji ne nalazi shodnim raščistiti američko-kineske odnose od nepotrebnih tenzija.
Foto: VCG
Da je to možda sve što je preostalo od tajvanske diplomatske aktivnosti svjedoči i stabilan trend smanjivanja broja zemalja koje su tajvanskim vlastima do sada pružale izliku za službene posjete. Od 2016. naovamo, Nikaragua, Panama, Salvador, te nedavno, Honduras uspostavljaju odnose s Narodnom Republikom Kinom, od nekadašnjeg značajnog pro-ROC uporišta, trenutno u srednjoameričkoj regiji samo dvije zemlje i dalje na službenoj razini komuniciraju s Tajvanom.
„Dolarska diplomacija“, kako se tepa održavanju sponzorirane službene suradnje Tajvana sa preostalim „saveznicima“, sve je manje uspješna u pružanju financijske i gospodarske alternative suradnji s Narodnom Republikom Kinom. Povlašteno kreditiranje, pa i podmićivanje (kao u nedavnom slučaju u Guatemali), još uspješno zadovoljava samo malene oceanijske i karipske države.
Ne čudi stoga da se s opadajućim brojem „saveznika“ tajvanska diplomacija okreće umjetnom upumpavanju internacionalizacije i službenosti vlastitog diplomatskog statusa. Od koketiranja s europskim i drugim zemljama „istomišljenicama“ preko parlamentarne suradnje, vlastite verzije „COVID diplomacije“ i razvijanja mreže gospodarske suradnje, tajvanska vanjska politika je i sama „u tranzitu“ u kojem se za održavanje internacionalizacije vlastitog pitanja sve više mora oslanjati na ne-državne i ne-službene „saveznike“, poput političkih stranaka, parlamentarnih grupa, političara i sl.(Ivica Bakota)
