Foto: VCG
Prije sedamdesetak godina, nedugo nakon završetka Korejskog rata kada je jugoslavenski koncept “mirne koegzistencije” debitirao na međunarodnoj sceni, svjetska javnost je bila podijeljena oko podrijetla i “skrivene” intencije ovoga naoko općeprihvatljivog prijedloga ka ublažavanju hladnoratovske napetosti. S jedne strane, postojala je podozrivost (i arogancija) velikih diplomatskih nacija prema idejama koji dolaze od jedne anonimne i dotada relativno izolirane države s Balkana; s druge strane, pod pritiskom sve dominantnijeg bipolarizma u međunarodnim odnosima, mnoge su se novonastale države, bivše kolonije i zemlje u razvoju oklijevale s podrškom pribojavajući se da koncept prikriva neku marksističku podlogu ili da je „trojanski konj“ podmetnut od „druge“ strane. Uostalom, u trenutku nastanka „mirna koegzistencija“ je zvučala - kao što mnogi diplomatski koncepti usprkos trudu zvuče - banalno, kao truizam koji je mogao proizaći iz bilo kojeg kutka svijeta. Nekoliko godina kasnije, kad se zaoštravajuća blokovska konfrontacija približavala svome destruktivnom vrhuncu, a imperijalizam obaju strana je ostavljao malo prostora za alternativne poretke, „mirna koegzistencija“ se revaluizira kao jedan od „glasova u pustinji“, te ugrađena u temelje kasnijeg pokreta nesvrstanih postaje sistemsko rješenje za sistemske probleme rađajućeg „trećeg svijeta“.
Kineski koncept „zajednice zajedničke budućnosti čovječanstva“ se čini da na suvremenoj međunarodnoj sceni prolazi slična iskustva i dječje bolesti nekadašnjeg jugoslavenskog koncepta. U 2017. je ulazio u partijski ustav kao značajan kineski doprinos globalnom i međunarodnom upravljanju. Podozrivost koji je dio međunarodne zajednice pokazivao prema konceptu bila je usmjerena na potencijalni iskorak prema definiranju novoga okvira međunarodnih odnosa i „udar“ koji bi on proizveo na postojeći multilateralni poredak međunarodnih institucija i razumijevanja dijeljenog suvereniteta kakav se gradi nakon Drugog svjetskog rata. U prizivu „čovječanstva“, umjesto, primjerice, međunarodnog poretka ili zajednice, neki tako prepoznaju određeno brisanje prethodnog konteksta međunarodnih odnosa, težnju za revizijom „zajedničkih“ međunarodnih normi i referendumskim pitanjem postojećem međunarodnom poretku. Također, iako mnogi stavovi ističu da se u ovom konceptu radi o bitnom otklonu od nacionalnih interesa u kineskoj vanjskoj politici prema čovječanstvu (općenito), isticana je i bojazan da koncept stvara zajednicu u kojoj ekonomska ovisnost o Kini stvara naklonost prema kineskim političkim zahtjevima.
Unatoč ovim tvrdnjama, „zajednica zajedničke budućnosti čovječanstva“ se kroz zadnjih deset godina razvijala bez pretenciozne definicije, bruseći plastičnost vlastitog izraza, ali zadržavajući otvorenost prema novim horizontima međunarodne zavičajnosti - ne samo međunarodnom poretku i globalnom upravljanju. U tom smislu, kao što se „mirna koegzistencija“ prije sedamdesetak godina pokušala izdići iz rastućeg bipolarnog totalitarizma u međunarodnim odnosima, „zajednica zajedničke budućnosti čovječanstva“ stremi postaviti sistemsko pitanje o razvojnom raskoraku suvremenog svijeta, ekološkoj održivosti kapitalistički vođene globalizacije te sigurnosnim i upravljačkim izazovima unipolarnog međunarodnog poretka. Također, ovo je također jedan od onih koncepata koji ne žure s odgovorima na postavljene izazove i pridržava se tentativne dvostranosti u suoblikovanju sistemskih rješenja buduće zajednice. (Ivica Bakota)
