Kada je U kanadskom Montréalu, oko 3 sata rano ujutro 19. prosinca po lokalnom vremenu, predsjednik 15. konferencije ugovorenih strana “Konvencije za biološke raznolikosti” UN-a pustio drveni čekić, predstavnici raznih strana koji su čekali skoro 10 sati, uzbuđeni su dali stojeće ovacije, i zagrijali atmosferu s dobrom raspoloženjem čime su proslavili usvajanje “Globalnog okvira bioraznolikosti Kunming-Montreal” (Kunming-Montreal Global Biodiversity Framework).
Riječ je o sporazumu s povijesnim značajem do kojeg je došlo četverogodišnjim napornim pregovorima međunarodne zajednice u kojima su razne strane prikazale volju i odlučnost da razumno i praktično unaprjeđuju zaštitu globalne bioraznolikosti. Huang Runqiu, predsjednik COP15 i kineski ministar za ekologiju i okoliš, ustvrdio je: ”Nakon 4 godine, napokon smo došli do kraja turnira.” I glavni tajnik UN-a António Guterres je emotivno odahnuo: ”Napokon smo počeli zaključivati mirovni sporazum s prirodom (Peace pact with nature).” U okolnostima u kojima je globalna bioraznolikost teško ugrožena, općenito se smatra da je ovaj “zlatni” Okvir jednako kao “Pariški sporazum” u sektoru zaštite prirode koji je postavio ciljeve i izjasnio puteve za globalnu zaštitu bioraznolikosti do 2030. godine, čak i duže.
Ambiciozan je, praktičan i uravnotežen Okvir s 23 konkretna cilja, među kojima je najvažniji i s najvećim značajem onaj koji daje obećanje da će se do 2030. najmanje zaštititi 30% kopnenih, kopneno vodenih i morskih područja svijeta, zbog čega je ovo i nazvano “3030 ciljem”. Zašto je baš “30%”? Zato što se “30%” smatra najnižom percepcijom prirodne površine koja je potrebna za opstanak i razvoj čovječanstva. Trenutno je, na globalnom levelu, samo 17% kopnenih i 8% morskih područja pod zaštitom. Analize smatraju da postavljanje tog cilja predstavlja ambiciju raznih zemalja u globalnom upravljanju bioraznolikošću, koja nije samo praktična, već i izvediva. Njemački list Süddeutsche Zeitung je ocijenio da zaštita 30% površine Zemlje podrazumijeva najvažnije mjere koje će obustaviti degradaciju rasa i biosustava.
Financijska mobilizacija je drugi važan cilj u Okviru, a također je ključno osiguranje stvaranja drugih ciljeva. Tijekom cijelog procesa pregovora, glavna nesuglasica između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju nalazila se baš u tom pitanju. Zemlje u razvoju smatraju da su razvijene zemlje primitivnom akumulacijom ugrozile globalnu bioraznolikost, zbog čega trebaju snositi više odgovornosti i pružati više pomoći u zaštiti bioraznolikosti kao nadoknadu za svoju prošlost. No, razvijene zemlje ne bi željele pružati ogromnu pomoć. Ali ipak, na kraju su razne strane na Konferenciji potražile zajednički jezik uz zadržavanje razlika, i došle je do suglasja.
U Okviru je najavljeno da će se do 2030. svake godine mobilizirati najmanje 200 milijardi američkih dolara radi realizacije nacionalnih strategija i akcijskih planova za biološke raznolikosti.
