Ugrožene vlastitim intervencionizmom, SAD i dalje odbiju shvatiti svoje greške

Američki državni tajnik Antony Blinken je 3. svibnja stigao u London radi sudjelovanja na Sastanku ministara vanjskih poslova G7. Kao što je predviđeno, Blinken nije skrivao namjere za suzbijanje Kine i Rusije sa saveznicima. Nakon 100 dana vladanja Bidenove administracije je sve jasniji smjer američke diplomacije.

Sjedinjene Američke Države neprestano izražavaju „prijateljstvo“ europskim tradicionalnim saveznicima, očekujući da će te zemlje odigrati veliku ulogu u američkom suzbijanju i obuzdavanju Kine. Također istovremeno i same ubrzavaju integraciju globalnih strateških resursa. Nedavno je Blinken pojasnio da će promjena smjera strategije SAD-a sadržavati povlačenje iz Afganistana, i koncentriranje na Kinu. Povlačenjem posljednjih američkih vojnika iz Afganistana 1. svibnja je pokrenuta ova promjena bojišta.

Možemo predvidjeti kako će Pacifika ponovo postati pozornica na kojoj će SAD provoditi hegemoniju. Iako je 20-godišnji rat u Afganistanu znatno ugrozio same SAD, ta zemlja i dalje zanemaruje grozne posljedice.

Uoči predsjedničkih izbora 2020. je prestižni američki think-tank Zadužbina Carnegie objavio izvješće naslovljeno „Učinimo da vanjska politika SAD-a bolje služi srednjoj klasi“, u kojem je istaknuo kako SAD trebaju bolje shvatiti ograničenje svojih sposobnosti za promjenu drugih zemalja i društava. Ljudi su vidjeli kako su SAD prije 20 godina u ime tzv. „protuterorizma“ ušle u Afganistan da bi uspostavile tzv. „demokraciju“ na američki način. No, nakon 20-godišnje patnje je tzv. „pravda“ pokazala svoja pravo lice te je u cijeloj zemlji s opravdanjem protuterorizma stvoren kaos. Dvadesetogodišnji rat je, osim što je ostavio teško razrušeni Afganistan, ugrozio i same SAD vlastitim dugoročnim intervencionizmom.

Novinska agencija AP je izračunala troškove SAD-a u najdugotrajnijem ratu u njihovoj povijesti te zaključila kako je poginulo više od 2400 američkih vojnika, 4 predsjednika te zemlje su se morala baviti tim ratom i konačan trošak je iznosio 2,26 bilijuna američkih dolara. Što više, rat je uzrokovao i depresiju američkog gospodarstva, sve težu podjelu američkog društva i političku polarizaciju, a državna moć se znatno smanjila.

Još je veći problem to što se javlja široka skepsa prema temeljima američke demokracije. Izvan SAD-a su se raspali „demokratski eksperimenti“ u Afganistanu i Iraku, a unutar zemlje su američki političari nazvali nerede u drugim zemljama „lijepim prizorima“, koji su iznenadno došli i na Capitol Hill, čime je „američka demokracija“ postala svjetska šala.

Nakon stupanja na dužnost nove američke administracije, svijet blisko prati kako će upravljati tom velikom podijeljenom zemljom. Odgovor je otkriven nakon 100 dana te su SAD, dok se još osjećaju štetne posljedice intervencionizma, već krenule prema Pacifiku i sa saveznicima pokrenule novi intervencionizam.

Sjedinjene Američke Države nastavljaju upotrebljavati pitanja Hong Konga, Xinjianga i Tajvana“ kako bi, s opravdanjem tzv. „ljudskih prava“ i „slobode“, sa saveznicima vršile pritisak na Kinu. Budući da im je Japan potreban na prvoj liniji, SAD, koje se često hvale „zaštitom ekologije“, su zauzele dvostruka mjerila i bezuvjetno dopustile ispuštanje japanske nuklearne otpadne vode u more. Sve ovo je povećalo ekološku štetu te je omogućilo svijetu da shvati koliko su američki političari kratkovidni kad su u pitanju tzv. geopolitički interesi.