vrijeme emitiranja 9:00-10:00

Ovo je ukratko bio povijesni pregled razvoja kineskog vrta, a prema zaključku ćemo malo više istaknuti njegov dizajn i kjluče elemente, koji kineski vrt čini ovako specifičnim, posebnim i dragocijenim

Francuski isusovac Jean Denis Attiret koji je dospio u Kinu 1739. te je bio carev osobni slikar, ovako je opisao kineski vrt " prekrasni nered i ne-simetričnost promatrač se divi umijeću izvedbe ove skladne iregularnosti. Sve je uređeno s tako dobrim ukusom i mjerom, da ne postoji niti jedan pogled koji omogućava kontemplacije čitave ljepote odjednom, već se ova ljepota može vidjeti samo dio po dio „...

Budući su tada europski vrtovi, posebice francuski slijedili strogu geometrizaciju i načelo simetričnosti, stoga je jednog europljanina oduševio sklad u asimetriji.

Zgodno je zamijetiti kako dok je u arhitekturi vladala stroga simetrija, dotle je u vrtu vladao suprotan princip. No on je posve razumljiv kada je riječ o imitaciji prirode, koja zna biti simetrična, ali je u više slučajeva onako organski asimetrična.

Kineski klasični vrt okružen je zidom, obično obojanim u bijelo, koji je služio kao pozadina za cvijeće i drveće, nešto poput bijelog platna u slikarstvu. U njegovom središtu nalazilo bi se jezero, uokolo kojeg bi bile organizirane manje i veće strukture, koje bi okupirale dvije trećine vrta, dok bi sam vrt uzimao preostalu trećinu.

U privatnom vrtu učenjaka, središnja građevina najčešće bi bila knjižnica ili radna „soba", koja bi bila galerijama povezana sa drugim paviljonima, koji bi bili kao promatračnice za prekrasne vizure vrta. Ove strukture ujedno bi i razdijelile vrt u individualne scene. Pored toga, bitni elementi kao bilje, drveće i stijene bi svi bili pažljivo raspoređeni u savršene krajolike „ u malom".

Ovi vrtovi također bi koristili jedan iluzorni trik zvan Jiejing, gdje bi neočekivani prizor van vrta , kao što je vrh planine izgledao kao da je produžetak samog vrta.