Ono kad postaneš dio onih putopisnih emisija pa se uštipneš ne jednom već nekoliko puta ne bi li se probudio... S tim osjećajem zaključujem ovaj treći dan u pokrajini Anhui stigavši u njen drugi grad na ovom putovanju – Wuhu.

Svega malo više od dva sata autobusom od Hefeija, smjestio se Wuhu - u južnom dijelu Anhui provincije i sjevernom području delte rijekeYangtze, grad uživa geografsku prednost u središnjem dijelu Kine koji povezuje istok i zapad, sjever i jug, s blizinom rijeke Yangtze i mora. Rekla bih kako je za kineske pojmove grad relativno mali, jer na području od 5 988 kilometara četvornih ima "samo" 3,845 milijuna stanovnika. Veličine skoro četiri Zagreba...

I Wuhu, kao ostatak Anhui provincije, ima za svoj cilj jačanje gospodarstva, što je logično imajući na umu činjenicu kako se grad nalazi na obalama važne riječne prometnice. Da budemo precizniji, radi se o 200 kilometara riječne obale, a luka Wuhu je posljednja s dubokom plovnom vodom Yangtzea.

No, danas ćemo staviti postrance ovaj gospodarski dio grada, bar onoliko koliko možemo, iako smo se susreli s dužnosnicima kulturno-političkog centra grada koji su nam detaljnije objasnili što očekuju i čemu teže. Onaj zanimljivi dio je Park skulptura koji, uz kineske, ima radove 17 svjetskih umjetnika – čak i nama susjedne Srbije. Skulputure (dio njih ćete moći vidjeti u zasebnoj galeriji koju je za vas pripremila Dunja) mame stanovnike iz okolnih zgrada koji iskorištavaju njihovu harmoniju sa zelenilom, sjedeći pokraj ili oko njih, sami ili u grupicama, u smiraj. Divno je kako upravo ti ljudi udišu život skulpturama, skulpture parku, park gradu...

S perifernog mirnog dijela vratili smo se u užurbani centar grada. Tipičan kineski grad koji nudi pogled na tridesetokatnice i blještavilo reklama, a već do njih nalaze se pomalo oronule niske kućice koje pričaju priču o nekom vremenu koje prolazi. Upravo ta mješavina arhitektonske različitosti, ulične brze hrane pod blještavilom šarenih natpisa što je moguće većih kineskih znakova, uz stalni nervozni zvuk automobilskih, biciklističkih zvonaca i prilično dosadnih motocikala, čini kineski grad "kineskim". I onda se pojavila ona, njeno veličanstvo Yangtze. Kao da sam postala dio jedne od onih putopisnih emisija koje se redovito prikazuju u jutarnjim terminima na HRT-u (imaju i reprizu u poslijepodnevnim satima, koliko se sijećam).

Park Binjiang nalazi se na obali rijeke Yangtze. Fontane koje "plešu" u ritmu glazbe vode u susret blago narančastoj kugli koja se bori s maglovitim nebom i do velike, žute rijeke s kao perlama nanizanim teretnim brodovima. Brodovi, koji kao da plešu valcer s riječnim strujama, elegantno plove niz rijeku, uz šetnicu ispunjenu ljudima i siluetom modernog grada u pozadini.

To je slika koju želim zamrznuti u svom sjećanju. I ne postoji foto apart koji može prenijeti zvukove i taj dojam u svoj svojoj raskoši. Niti dovoljno jakih riječi kojima se može opisati osjećaj. Možda na mnoge ne bi ostavila toliko utiska, no meni, kao ljubitelju vode, život na obalama Yangtzea oduvijek je bio neka misterijom obgrljena priča iz putopisnih emisija. Je li zbog Palina ili nekog drugog putopisca kojem se divim, ili je uisitnu toliko čarobna, no kako je moja prijateljica, još iz studentskih dana, Slavica, na poslanih nekoliko fotografija samo rekla: "Fenomentalno nešto... Moćna rijeka, baš dušu nosi..." Upravo tako, nosi dušu. Dakle, nisam jedina...

Piše: Tereza

Pratite nas na:

Facebook: Croatian service, China radio International 

Weibo: @克罗地亚-红白格 ili http://weibo.com/hrvatski

Wechat: Hrvatska1
Mobilne aplikacije: Acerola Mobile 

Pored toga, možete i pročitati naš časopis na iPadu.