Zato jer smo malo nostalgični, a i sutra 31. svibnja obilježavamo godišnjicu izuma Slavoljuba Penkale, danas će biti riječi o onom starom duhu naše drage prijestolnice te vam predstavljamo jednu zanimljivu radionicu. No, nije ovo baš najsretnija priča. Ona govori o polaganom nestajanju nekih, nazovimo ih znamenitostima, koje su činile sastavni dio života u prijestolnici.

Naš današnji ''gost'' je vlasnik malene trgovine, odnosno radionice u kojoj popravlja nalivpera. Ona se nalazi u samom središtu grada, a njegovo ime je Zhang Guangyi. Iz tog razloga i ime njegova dućana jest Guang Yi. Ta radionica je tu stotinjak godina i pravi je svjedok razvoja Pekinga. Naš današnji gost svakoga dana tamo boravi između 15 i 17 sati, čekajući da mu mušterije donesu svoja pokvarena nalivpera. U ovih deset kvadratnih metara vidjet ćete zid pun nagrada i priznanja za sve što je ovaj simpatični starac postigao u svom životu.

On je navodno najvještiji prilikom izvođenja dian bi jiana, odnosno vještine rezanja vrha nalivpera na pola kako bi tinta mogla prolaziti po papiru. Rezanje se obavlja korištenjem male loptice od platine i iraurite, koja može biti manja čak i od rižina zrna, i to procesom zavarivanja s argonom. Svi ističu kako će ova vještina uskoro nestati.

Neću nigdje ići

Ovog gospodina znaju mnogi ljudi iz inozemstva tako da u njegovoj radionici možete vidjeti i mnogo zahvalnica na stranim jezicima. No ono što njega najviše mori jest činjenica da se dijelovi za nalivpera više ne proizvode jer mnogi proizvođači više ni ne postoji. Kako bi saučuvao obrt svog oca, Zhang je također imao i svoje šegrte, no oni su odustali od ovog posla s obzirom na promjene koje su se dogodile u društvu i industriji pisaćeg pribora.

Ulica u kojoj se nalazi njegova radionica glasna je i puna ljudi, a Guang Yi nekako odskače. Svi znaju da je to najstariji obrt u ulici. Zhang se ovim poslom počeo baviti kada mu je bilo 17 godina. Svaki dan tu je sa svojim ocem bio od 15 do 17 sati. U posljednjih stotinu godina ova radionica nije se baš promijenila.

- ''Ako moram reći da se nešto promijenilo onda je to veći broj certifikata i zahvalnica na zidu. U početku je ovaj zid bio prazan.'' – ističe skromno naš gost.

Jedina promjena je zahvalnica na zidu

Njegova radionica nalazi se preko puta voćarne i trgovine odjećom koje su svoj izgled mijenjale nebrojeno mnogo puta, no Zhangovo malo carstvo uvijek je ostalo isto. Iako se sve manje ljudi koristi nalivperima, Zhang ne može i ne želi odustati od vještine koju je naslijedio od svog oca. Kada nema posla u dućanu on sjedi sam, čita novine, gleda prolaznike i osluškuje glasove na ulici.

U samo desetak kvadratnih metara vidjet ćete mnoštvo nalivpera i veliki stol s različitom opremom kojom se Zhang koristi prilikom popravaka. Naveo je kako je u svojoj ''profesionalnoj'' karijeri popravio oko pola milijuna nalivpera zbog čega ga sad nazivaju posljednjim popravljačem nalivpera u kineskoj prijestolnici. Njegovo iskustvo i život svjedok su velikih promjena i razvoja društva.

Kad smo ušli u njegovu radionicu Zhang se odmarao u sporednoj sobi. Kada je čuo glasove izvana izašao je. Djelovao nam je veoma umorno.

- ''Dobar dan, mi smo iz Hrvatske redakcije China Radio Internationala. Doznali smo o vama putem interneta i znamo da ste zadnji majstor u kineskoj prijestolnici koji popravlja nalivpera. Jedan Hrvat ima veze s tim izumom pa smo mislili da bi priča o vama bila jako zanimljiva Hrvatima.'' – rekli smo mu.

- ''Oprostite, ali zaista oprostite, već sam tu tako mnogo vremena i već sam mnogo puta dao intervju. Ali ja sam odnedavno bolestan, star, osjećam se loše i nemam energije za intervju. Nije to do vas. Bili su ovdje mnogi novinari – vaš radio, CCTV, China National Radio. Sve sam ih odbio. Jer zaista se ne osjećam dobro. Star sam. Radim ovaj posao tako dugo vremena samo iz ljubavi. Ovu sam vještinu naslijedio od svog oca i ne želim to odbaciti. Ali sad, mislim da će uskoro nestati. Nažalost.'' – odgovorio nam je Zhang.

''Oprostite, ali umoran sam.''

Vidjeli smo i sami da je starac zaista slab pa smo i sami osjetili nekakvu tugu.

- ''Samo pet minuta, može? Jer zaista nam se sviđa vaša priču i mislimo da je važna. Jako cijenimo vaš rad.'' – ponovno smo ga pokušali umoliti da nam odgovori na nekoliko pitanja.

- ''Zaista oprostite, sad sam bolestan ali i dalje sam ovdje jer nikad ne znate tko može doći. Samo jedan sat dnevno provedem u radionici, ali zaista nemam energije, oprostite. Star sam.'' – glasio je njegov posljednji odgovor.

– ''Znam da osjećate žalost zbog mene i izumiranja ove profesije, ali ti je činjenica. I meni je žao. Mislim da ste čuli da sam imao svoje naučnike, ali kako su se mijenjali zahtjevi industrije tako su i oni odlazili. Ovaj posao nažalost nema budućnosti i ja to znam.'' – kazao nam je Zhang prilikom rastanka..

Nakon što je izgovorio posljednju rečenicu i sami smo se osjetili bespomoćno pogotovo kada je zavladala tišina u njegovoj malenoj radionici. Odustali smo od intervjua iz poštovanja prema ovom gospodinu i poslu kojeg je cijelog života časno obavljao. Kad smo izašli iz popravljaone nalivpera dugo smo gledali modernu ulicu, nove zgrade i užurbane prolaznike. Sve nas je ovo rastužilo jer ova vještina će nestati, a mi tu ništa nećemo moći učiniti.

Pratite nas na:

Facebook: Croatian service, China radio International 

Weibo: @克罗地亚-红白格 ili http://weibo.com/hrvatski

Wechat: Hrvatska1
Mobilne aplikacije: Acerola Mobile 

Pored toga, možete i pročitati naš časopis na iPadu.