PEKING, 7. srpnja (Xinhua) -- G20 jednom je bio samo dodatak G7, ekskluzivnom klubu bogatih i moćnih nacija koje su donosile odluke na međunarodnoj sceni.

No to se promijenilo nakon pojave svjetske financijske krize 2008. s obzirom na to da se mnogo reprezentativniji G20 pretvorio u prvu platformu za svjetsko gospodarsko upravljanje. Evolucija mehanizma od 20 članica svakako mnogo govori o tome, a između ostaloga upućuju na to da svjetski poredak, kojim dominira Zapad tijekom više od 200 godina, treba biti izmijenjen.

Kada je završio Hladni rat, mnoge političke i poslovne elite na Zapadu su promicale svoje političke i gospodarske institucije, odnosno kombinaciju demokracije i slobodnog tržišta kao i ultimativni oblik upravljanja ili prema riječima američkog politologa Francisa Fukuyame - kraj povijesti.

No tzv. ''liberalni svjetski poredak'' je u nevoljama. U Europi daljnjoj integraciji tog kontinenta prijete Brexit, jačanje ultradesnice i sve učestaliji teroristički napadi.

Preko Atlantika, s druge strane, Washington kreće unatrag kada je riječ o klimatskim promjenama i slobodnoj trgovini, kao i problematičnim odnosima s Europom i Rusijom. Sve je to, zajedno s mnogim drugim faktorima, donijelo mnogo pitanja vezanih uz ulogu SAD-a na svjetskoj sceni.

No briga za Zapad ide dalje od toga. Mnogi su u Europi i SAD-u nervozni zbog jačanja nacionalne snage Kine i njezina rastućeg međunarodnog statusa. Takvi prozivaju Kinu da je ''potencijalni uzurpator'' koji će narušiti aktualni svjetski poredak.

Takva mišljenja, između ostaloga, dolaze od zastarjelih mozgova koji se usmjeravaju na geostrateški rivalitet kao i oklijevanje da se predaju isključiva prava na koja je Zapad itekako naviknut.

Njima slični su u 80-ima tako mnogo govorili i o snažnom gospodarskom rastu Japana proizvevši tako teoriju da ta zemlja ima tajni plan koji se tiče preuzimanja SAD-a. Danas ne bi bilo čudno da Zapad gleda na Kinu, zemlju s drukčijim političkim i gospodarskim sustavom, kao još veći izazov pa čak i prijetnju.

Takve brige su neutemeljene s obzirom da su ukorijenjene u pogrešnoj interpretaciji kineskih nastojanja te nisu u skladu sa stvarnim stanjem. Gospodarski uspjeh ove azijske zemlje tijekom preko 30 prošlih godina ima velike veze s njeziom integracijom u svijet te urušavanje svjetskog poretka svakako nije u skladu s njezinim interesima.

To opet s druge strane ne znači da bi postojeći svjetski poredak s dominirajućim Zapadom trebao ostati na snazi. Njegov glavni problem upravo je činjenica da teži brizi o interesima Zapada prije negoli zajedničkim interesima drugih.

Primjerice, raspoređivanje proturaketnog sustava THAAD u Južnoj Koreji od strane SAD-a, koji ozbiljno narušava strateške i sigurnosne interese Kine, Rusije i drugih zemalja u regiji, uspješan je prikaz arogantne političke lojalnosti Zapada.

Drugi problem leži u činjenici da aktualni svjetski poredak ne uspijeva odraziti legitimna prava na razvoj i modernizaciju zemalja u razvoju.

U ovome trenutku postoji rastući globalni konsenzus da globalni sustav upravljanja treba biti poboljšan u cilju ne samo da služi bogatom dijelu nego cijelom svijetu.

U tom smislu je Kina i predložila stvaranje ''zajednice zajedničke budućnosti'' te pokrenula niz konkretnih nastojanja da se ta vizija pretvori u stvarnost predvođena inicijativom ''Pojas i put''.