I. Rektifikacija imena（正名）

Konfucije je, osim novih tumačenja klasika, imao svoje ideje i teorije o odnosima između pojedinca i društva, kao i između neba i čovjeka.

Kad je riječ o društvu, Konfucije je smatrao kako je za formiranje dobro uređenog društva, najvažnije ispravljanje imena, odnosno da se stvarne stvari trebaju slagati s implikacijama koje se vezuju za njegova imena. Kad je jedan od njegovih sljedbenika upitao što bi prva napravio kad bi vladao zemljom, Konfucije je odgovorio: "Jedna stvar je odmah nužna, a to je ispravljanje imena." (Analekti, XIII, 3.).

Drugom prilikom jedan car ga je pitao o načelima vlasti, a Konfucije je odgovorio: "Neka gospodar bude gospodar, podanik podanik, otac otac, a sin sin." (Analekti, XII, II.) Drugim riječima, svaki naziv ili ime sadrži određenu implikaciju koja čini suštinu te stvari. Dakle, te stvari trebaju odgovarati toj idealnoj suštini. Na primjer, suština gospodara je ono što bi idealni gospodar trebao biti, odnosno, kako se to u kineskom jeziku kaže, "dao" gospodara (način vladanja). Ako je postupak gospodara u skladu s ovim načinom vladanja, onda je on uistinu gospodar. Postoji slaganje između imena i stvarnosti. Ako to ne učini, unatoč tome što zahtjeva od drugih da ga smatraju gospodarom, on zapravo to nije. U društvenim odnosima svako ime nosi određenu odgovornost i dužnost. Vladar, podanik, otac i sin su imena tih društvenih odnosa i pojedinci koji nose ova imena moraju ispuniti svoje obveze i dužnosti u skladu s tim. To je implikacija Konfucijeve teorije o rektifikaciji imena.

II. Dobrota (仁, ren) i ispravnost (义, yi)

Što se tiče vrlina pojedinca, Konfucije je naglasio dobrotu i ispravnost, a posebno ono prvo, što se na kineskom kaže "ren". "Yi" (ispravnost) znači neophodnost situacije, kategorički imperativ. Svatko u društvu ima određene stvari koje bi morao učiniti jer su one moralno ispravne. Međutim, ako ih on čini zbog razloga koji nisu vezani uz moral, iako čini ono što treba, njegovi postupci više nisu ispravni. Da upotrijebimo riječ koju su Konfucije i njegovi sljedbenici često su obezvrjeđivali, on u tom slučaju djeluje za "li", odnosno profit.

U konfucijanizmu "yi" (ispravnost) i "li" (profit) su dijametralno suprotni pojmovi. Konfucije je rekao: "Veliki čovjek shvaća 'yi', a mali čovjek razumije 'li'." (Anali, IV, 16.). Ovdje leži ono što su kasniji konfucijanci nazivali razlikom između "yi" i "li" koja su smatrali iznimno važnom u moralnom učenju.

"Yi" je prilično formalna ideja, ali "ren" (dobrota) je mnogo konkretnija. Jedan učenik je pitao što je "ren", a Konfucije je odgovorio: "Ljubav prema drugima." (Analekti, XII, 2,2 ). Čovjek koji uistinu voli druge može ispuniti svoje društvene obaveze. Zato možemo vidjeti iz Anelekata da "ren" često ne označava samo posebnu vrstu vrline, nego znači sve vrline zajedno. U tom slučaju možemo prevesti "ren" kao "savršenu vrlinu".

III. Zhong (忠) i shu (恕)

U Analektima možemo naći ovaj odlomak u kojem Zhong Gong pita što znači 'ren', a Konfucije odgovara: "Ne čini drugima ono što ne želiš sam sebi sami." (XII, i.). Nakon toga objašnjava: "Čovjek koji ima 'ren' je onaj koji želeći sebi pomoći, pomaže i drugima, onaj koji želeći sebe razviti, razvija i druge. Sposobnost da se od sebe povuče paralela za odnos prema drugima, to se može nazvati praksom 'rena'." (VI, 2.8.)

Dakle praksa "rena" sastoji se od uzimanja u obzir drugih ljudi. Ako čovjek želi sebi pomoći, pomaže drugima, ako želi razviti sebe, razvija i druge. Konfucije je to zvao "zhong" (忠), savjesnost prema drugima. S druge strane, čovjek također ne bi trebao činiti drugima ono što ne želi da drugi čine njemu, što se zove "shu" (恕), altruizam. Dvije prakse zajedno čine način prakticiranja "rena". Kasnije su konfucijanci "zhong" i "shu" zvali "mjerilo svojeg ponašanja".

Načela "zhong" i "shu" su ujedno načelo "rena", tako da praksa "zhong" i "shu" znači praksu "rena". A ta praksa dovodi do izvršavanja obaveza i dužnosti u društvu, u je je uključen "yi" (pravednost). Stoga ta dva načela postaju alfa i omega moralnog života. Svatko ima mjerilo svojeg ponašanja i može ga koristiti u svako doba.

IV. Poznavanje sudbine (知命)

Konfucijanci su iz ideje ispravnosti došli do ideje djelovanja ni za šta. Smatrali su da čovjek radi ono što mora samo zbog toga jer je moralno ispravno to raditi, a ne zbog toga što postoji neki vanjski razlog za ovu moralnu prisilu.

Konfucijev život je svakako dobar primjer za to. Živio je u doba velikih društvenih i političkih nereda i svim snagama pokušavao promijeniti svijetu. Konfucije je putovao posvuda te je, poput Sokrata, razgovarao sa svima. Znao je da ne može uspjeti, no ipak je pokušavao.

O sebi je Konfucije rekao: "Ako moji principi prevladaju na svijetu, to je 'ming' (sudbina). Ako ne, to je također "ming". (Anale, XIV, 38.). Činio je maksimalne napore, no to pitanje je ostavio "mingu". "Ming" se prevodi kao sudbina. Konfucije je to smatrao uredbom neba. Drugim riječima, to je zamislio kao snagu koja ima svrhu. Ali konfucijanci su kasnije "ming" jednostavno smatrali ukupne postojeće uvjete i sile u cijelom vanjski uspjeh našeg djelovanja uvijek je potrebna suradnja svih ovih uvjeta. Međutim ta suradnja je potpuno izvan vaše kontrole. Stoga je najbolja stvar koju možemo učiniti jest da jednostavno pokušamo napraviti ono što znamo da moramo, bez brige o tome hoćemo li uspjeti ili ne. To je poznavanje sudbine.

Poznavati "ming", odnosno sudbinu, znači priznati neizbježnost postojanja svijeta, pa tako I zanemariti vanjski uspjeh ili neuspjeh pojedinca. Ako možemo djelovati na ovaj način, na neki način ne možemo nikada ne uspjeti. Kao rezultat toga uvijek ćemo biti slobodni od tjeskobe zbog uspjeha ili straha od poraza te ćemo biti sretni. Zato je Konfucije rekao: "Mudri su slobodni od sumnja, oni puni vrlina od tjeskobe, a hrabri od straha." (Anale, IX, 2.8.). "Superiorni čovjek je uvijek sretan, a mali čovjek nesretan." (VII,36.)

Autorica: Helena

Uredila: Maša