U posljednjem poglavlju smo spomenuli da su konfucijanizam i taoizam dvije glavne struje kineske misli. Međutim, postali su time tek nakon duge evolucije. Od 5. do 3. stoljeća prije Krista one su bile samo dvije od mnogo drugih suparničkih škola filozofije. U tom razdoblju broj škola je bio vrlo velik, tako da su ih Kinezi zvali "stotinu škola''.

Si-ma Tan i ''šest škola''

Kasnije su povjesničari pokušali klasificirati ovih "stotinu škola." Prvo je to učinio

Si-ma Tan (umro je 110. g. prije Krista), čiji sin Si-ma Qian (145 g. - 86 g. prije Krista) je autor "Shi Ji", prvog velikog povijesnog zapisa u Kini. U posljednjem poglavlju "Shi Jija" Si-ma Qian je citirao rad svog oca, pod nazivom "Eterične ideje šest škola." U ovom radu je Si-ma Tan svrstao filozofe prethodnih nekoliko stoljeća u šest velikih škola:

Prva je "yin-yang jia" ili yin-yang škola, što je jedno od učenja o svemiru (kozmologija). Ovo ime potječe od načela yina i yanga, koji se u kineskoj filozofiji smatraju dvjema glavnim načelima kineske kozmologije. Yin je ženski princip, a yang muški princip. Kinezi vjeruju da kombinacija i interakcija yina i yanga rezultira svim univerzalnim pojavama.

Druga škola je "ru jia" ili škola književnika. Ova škola je poznata u zapadnoj književnosti kao Škola konfucijanaca. Međutim, riječ Ru doslovno znači književnik ili učeni čovjek. Ako samo kažemo ''škola konfucijanaca'' to nije točno, su sljedbenici ove škole također bili učenjaci i mislioci. Oni su iznad svih ostalih, učitelji drevnih klasičnih djela te baštinici drevne kineske kulture. Konfucije stvarno jest vodeći čovjek i osnivač ove škole, ali pojam ''ru'' ne označava samo konfucijance, nego ima šire implikacije.

Treća škola je "mo jia" ili škola mohista. Ova škola je imala blisku organizaciju

i strogu disciplinu pod vodstvom Mo Tzua. Njegovi sljedbenici zapravo su se sami nazivali ''mohisti'', tako da naslov ove škole nije izumio Si-ma Tan, kao kod nekih drugih škola.

Četvrta škola je "ming jia" ili škola imena. Sljedbenici ove škole bili su zainteresirani za razlike i odnose između takozvanog ''imena'' i ''aktualnosti''.

Peta škola je "fa jia" ili škola legalista. Kineska riječ ''fa'' znači uzorak ili zakon.

Škola je bila izvedena iz skupine državnika koji su tvrdili da se dobra vlada mora temeljiti na fiksiranim zakonima, umjesto na moralnim navikama, na koje su sljedbenici "ru jia" fokusirali.

Šesta škola je "dao de jia (tao-te jia)" ili škola Puta i njegove snage. Sljedbenici ove škole su koncentrirali svoju metafiziku i socijalnu filozofiju oko jednog pojma, odnosno "Dao (Tao)". "Dao" je prirodna vrlina čovjeka. "Dao" se prevodi kao ''vrlina'', ali bolje je pokazan kao svojstvena moć u pojedinačnoj stvari. Si-ma Tan je zvao ovu školu kao "dao de jia". Kasnije ona je bila poznata jednostavno kao "dao jia", a na Zapadu kao taoistička škola. Međutim, treba biti jasno da se taoistička filozofska škola razlikuje od taoističke religije.

Liu Xin i ''deset škola''

Drugi povjesničar koji je pokušao klasificirati stotinu škola je Liu Xin (oko 46. g. do 23. g. prije Krista). On je bio jedan od najvećih učenjaka svog vremena. Zajedno sa svojim ocem Liu Xiangom, Liu Xin je radio korekturu i napravio opisni katalog knjiga u carskoj knjižnici.

Liu Xin je svrstavao "stotinu škola'' u deset glavnih skupina. Od tih, šest su iste kao i navedene po Si-ma Tanu, a ostalih četiri su ''zong heng jia'' ili škola diplomata, ''za jia'' ili škola eklektika, ''nong jia'' ili škola poljoprivrede, kao i ''xiao shuo jia'' ili škola pripovjedača. Kao zaključak, Liu Xin je napisao: "Filozofi se mogu klasificirati u deset škola, ali samo devet je vrijedno primjećivanja". To znači škola pripovjedača nije bila toliko važna kao ostale škole.

Gledajući samo klasifikaciju, Liu Xin nije išao puno dalje od Si-ma Tana. Ono što je novo u njegovom doprinosu jest da je po prvi put u kineskoj povijesti sustavno istražio porijeklo različitih filozofskih škola. Liu Xin i njegovi sljedbenici su smatrali da u ranom dobu dinastije Zhou (oko 1122. g. do 225. g. prije Krista), prije raspada starog društvenog sustava, nije bilo razdiobe između dužnosnika i učitelja. Drugim riječima, dužnosnici određenog odjela vlade su istovremeno bili prijenosnici učenja u istom području. Ovi dužnosnici su, poput feudalaca, nasljeđivali svoju poziciju. Zato je tada postojalo samo ''službeno podučavanje, no nije bilo privatnog podučavanja''. Nitko nije podučavao bilo koju granu učenja kao privatni pojedinac, svaka takva nastava je bila provedena od strane dužnosnika u svojstvu člana odjela vlade.

No prema ovoj teoriji, tijekom kasnijih nekoliko stoljeća kad je vladajuća obitelj dinastije Zhou izgubila svoju moć, dužnosnici vladinih odjela su također izgubili svoja nekadašnja radna mjesta i rasuli se diljem zemlje. Zatim su se okrenuli podučavanju svojih posebnih grana znanja u privatnom svojstvu. Tako da oni više nisu bili dužnosnici, nego i samo privatni učitelji. Upravo zbog tog razdvajanja između dužnosnika i učitelja pojavile su različite škole filozofije.

Autorica: Helena